Tokom jučerašnje posjete našoj zemlji, premijer Hrvatske Andrej Plenković svoju glavnu poruku nije iskazao verbalno, već strogo fizički: ušao je u BiH preko graničnog prelaza koji još uvijek nije zvanično otvoren.

Plenković se odlučio na takav potez nakon što je otkazana ceremonija otvaranja tog graničnog prelaza u kojoj je trebao sudjelovati. Hrvatska i srpska javnost u BiH su prethodnih dana vršili intenzivan pritisak na člana UO Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) Zijada Krnjića da odobri održavanje navedene ceremonije. Ali sve je bilo uzalud. Pokazala se moć bošnjačkog veta i, generalno, bošnjačkog glasa.

Pokazalo da se Zagreb, čak i kada ima podršku srpske politike u BiH, ne može, bez odobrenja Bošnjaka, organizovati ni neku ceremoniju, a kamoli uspostaviti, recimo, treći entitet.

Ko je ponizio Plenkovića

Da bi ublažio efekat Krnjićevog glasanja, Plenković je, u dosluhu sa hrvatskim zvaničnicima u BiH, odlučio proći kroz neotvoreni granični prelaz, a oslanjajući se na dozvolu koju mu je dao HDZ-ov kadar u Ministarstvu sigurnosti BiH.

Hrvatski premijer je osjetio potrebu pokazati Bošnjacima da nije potpuno podređen njihovoj moći, te da, ako i ne može bez njihovog dopuštenja organizirati ceremoniju, ipak mu ne mogu zabraniti da prođe kroz neotvoreni granični prelaz.

Ali sve je to daleko od izvorne Krnjićeve namjere. Iako nusproizvod Krnjićevog glasanja jeste bio u tome što je pokazao granice moći hrvatske politike u BiH, namjera člana UO UIO nije bila da zabrani hrvatskom premijeru bilo šta, već da naplati dug RS-a prema Federaciji. Plenković nije beznačajna osoba, ali je njegova uloga u ovoj priči sekundarna.

Beogradska Politika u današnjem izdanju ističe da neki analitičari “ovakvo ponašanje federalnih predstavnika tumače i kao diplomatsko poniženje hrvatskih zvaničnika”. Ako se šef hrvatske vlade i osjetio poniženim, onda su mu to poniženje priredili bh. HDZ-ovci, koji su ga pozvali u posjetu, znajući da GP Gradiška, bez naplate novca koji RS duguje Federaciji, ne može biti otvoren.

Jesu li predsjednik HDZ BiH Dragan Čović i predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto računali da će Krnjić biti lako slomljen, ili su pak i htjeli trenutnu klimu, u kojoj se afirmiše srpsko-hrvatski savez u BiH, a produbljuju hrvatsko-bošnjačke podjele?

Na polaganju kamena temeljca za izgradnju Studentsko-kulturalnog centra Petrićevac, Čović je, obraćajući se Dodiku, govorio o zajedništvu koje “može napraviti čuda”. S obzirom na kontekst, jasno je da Čović cilja na srpsko-hrvatsko zajedništvo u BiH, i to usmjereno protiv Bošnjaka.

Banac i Bosna

Dan prije Plenkovićeve posjete našoj zemlji, 10. decembra navršilo se 26 godina od smrti Franje Tuđmana. Tim povodom, jedan prijatelj iz Hrvatske je podijelio tekst koji je, povodom 10. godišnjice Tuđmanove smrti, napisao čuveni historičar Ivo Banac.

U spomenutom tekstu, Banac piše: “Temeljni prijepor u Tuđmanovu razdoblju ostat će činjenica da nas je Tuđman uvukao u velikosrpsku mrežu prekrajanja našeg i susjednog prostora, posebice u Bosni i Hercegovini.”

”Čak da je cijeli svijet”, veli Banac, “bio za podjelu Bosne i Hercegovine, Hrvatska je morala biti protiv. To je zato što Hrvatska ima samo dvije opcije u južnoslavenskom prostoru. Ona se može dogovarati sa Srbijom na uštrb drugih žrtava srbijanskog imperijalizma ili s drugima (uključujući sa srpskom opozicijom) stvoriti frontu protiv Beograda, ono što se pod Radićem zvalo ‘prečanska fronta’.”

Dok je Banac snažno zagovarao ovu drugu opciju, jučer smo svjedočili potpunoj pobjedi prve opcije: dogovoru Hrvatske sa Srbijom.

Zvanični Zagreb, naravno, vjeruje da je politika, koju Milorad Dodik vodi, autonomna u odnosu na Beograd, te da Hrvati imaju dogovor s Dodikom, a ne sa srbijanskim državnim vrhom. To je neurotska fikcija.

Politika, koju trenutno provodi Dodik, nezamisliva je bez oslanjanja na Srbiju, koja ide do mjere da neformalni vođa RS-a svako malo poručuje da je Vojska Srbije spremna braniti narod i van “svojih granica”.

Ova permanentna prijetnja srbijanskom vojnom intervencijom prema BiH, te opća kontrola koju Beograd vrši nad Banjalukom, uslov je mogućnosti Dodikove politike u proteklih deceniju i po.

Tako da je Dodik, koji je samostalan u odnosu na Beograd, izmišljotina kojom inače srbofoni donosioci odluka u Zagrebu ublažava grižu savjesti zbog toga što u BiH vode politiku usaglašenu sa Srbijom. Ili, kako je sam Aleksandar Vučić pojasnio, Srbija i Hrvatska imaju 90% usaglašene stavove o Bosni i Hercegovini.

Republika Srpska i “osam posto”

Da alternativa srpsko-hrvatskom savezu u BiH nije moguća, pokazalo se u martu ove godine, u jeku najveće krize nakon Dejtona.

Pošto se tada sve više govorilo da bi HDZ BiH mogao podržati smjenu njegovih kadrova iz državne vlasti, Dodik je zaprijetio Hrvatima: “Mi smo ih držali 15 godina da ne potonu. Imaju paritet, ali ako se dogovorimo o procentu, imat će osam posto. Hoćete tu priču da igramo?” A zatim je brže-bolje pozvao hrvatsku stranu da se ne ide tim smjerom, te da nastave zajedno insistirati na “konstitutivnosti”, odnosno paritetnoj podjeli vlasti na nivou BiH.

Nedugo nakon ove prijetnje, Čović i HDZ BiH su dali svima do znanja da nisu spremni okrenuti se protiv Dodika. Jednostavno govoreći, SNSD i HDZ ovise jedni od drugih u toj mjeri da je van njihove individualne moći da raskinu taj savez. Naime, u slučaju raskida i jedni i drugi bi toliko oslabili da ne bi bili prepoznatljivi. Čini se da to Banac nije dovoljno dobro razumio, a Čović i Plenković razumiju.

Kako su Hrvati najmalobrojniji narod u BiH, njihova strateška pozicija ne podsjeća na poziciju Hrvata u Jugoslaviji, već poziciju Slovenaca. Kako primjećuje Dejan Jović u Uvodu u Jugoslaviju, slovenačka elita je bila efikasna “sprečavanju svakog pokušaja da se stvori neki ‘srpsko-hrvatski blok’ u Jugoslaviji, jer se plašila da bi on mogao zagospodariti cijelom zemljom, a time i uništiti ravnopravnost i prava ostalih naroda”.

S obzirom na demografsku prevlast Bošnjaka, strateški cilj srpske politike je spriječiti bošnjačko-hrvatski savez, jednako kao što je strateški cilj hrvatske politike spriječiti bošnjačko-srpski savez. To su pravila igre unutar kojih se individualni akteri mogu kretati.

Prihvatiti granice sopstvene moći

Moramo se osloboditi plemenitih iluzija da je moguće, pa čak i lako odvojiti HDZ-a od SNSD-a, tako što će Bošnjaci uraditi ovo ili ono. Te iluzije su u temeljima Trojke, čiji zvaničnici i dalje pozivaju Čovića da se udalji od Dodika. Strah hrvatskih “osam posto” (Dodik) od sve brojnijih Bošnjaka ne može se ukloniti našim potezima (npr. izmjenom izbornog zakona itd.)

Umjesto da vjerujemo u takve iluzije da nekim manevrom možemo potpuno okrenuti HDZ na svoju stranu, naša politika mora polaziti od granica svoje moći, te za cilj treba imati podnošljive, a ne sjajne odnose sa hrvatskom politikom (u vidu nekog saveza protiv Dodika i sl.)

S tim u vezi, treba se suzdržati od prijetnji uspostavom građanske države, te priznati pravo Hrvatima, kao konstitutivnom narodu, da u skladu sa ustavnim načelom proporcionalne zastupljenosti konzumiraju vlast u Federaciji, te na državnom nivou u skladu sa postojećim propisima. Treba promovisati višenacionalnu narav BiH, zatim pojam konstitutivnih naroda (koji se ne može svesti na paritet) itd. To su mjere koja mogu donekle smanjiti tenzije.

Istovremeno, treba odbaciti Čovićeve zahtjeve u pogledu Predsjedništva, kao i uvođenja pariteta na nivou Vlade Federacije itd, jer nije u bošnjačkom interesu da pristajemo na takve izmjene važećeg dejtonskog sistema. Naime, prihvatajući ustavnu reorganizaciju kakvu HDZ traži, ne bismo udaljili hrvatsku politiku od srpske, već bismo samo smanjili sopstvenu moć, te potkopali vlastitu poziciju u dugotrajnoj borbi sa srpsko-hrvatskim blokom koja je, sviđalo nam se to ili ne, neizbježna.