Književnica Vedrana Rudan bori se s teškom dijagnozom, a o svom zdravstvenom stanju često piše na svom blogu. Ovoga puta otvoreno je govorila o tome da je „smrtno bolesna“ i da se, kako kaže, iskreno boji doktora.

Vedrana Rudan boluje od karcinoma, a već više od godinu i po dana se liječi, istovremeno pišući izuzetno emotivne tekstove. Najnoviji blog naslovila je „O bogovima“, u kojem pravi retrospektivu svog života i pokazuje razumijevanje za težinu doktorskog poziva.

Njenu priču prenosimo u cjelosti:

– Čitav se život borim s vjetrenjačama. Kad pogledam unazad… Ne znam ko mi nije bio s druge strane nišana. Zlostavljači, političari, kriminalci, žene, muškarci, učiteljice, profesori, tete u vrtiću, državni službenici, djeca… Nisam se bojala fajta. Vukla sam se po sudovima, pravda je bila na mojoj strani, tako da me pobjede nisu ni čudile ni veselile. Ne kažem da sam uvijek bila u pravu. Prijetili su mi mnogi, to sam doživljavala kao nešto što ide uz posao i nisam se bojala.

Danas se bojim. Prvi put u životu ja se bojim. Ne smrti nego doktora. Ne svih doktora, nekih doktora. Njihove pameti, drskosti, nedostatka empatije, hladnoće koja dopire do kosti. Na tu temu postoje prastare i najnovije studije. Rezultati su isti. Kod studenata medicine, većine, empatija se gubi na trećoj godini studija.

Imate pravo. Gdje bi doktori stigli kad bi sa svakim pacijentom iskreno saosjećali? Premalo ih je, hronično su umorni, neki bježe u alkohol da smanje stres, drugi gledaju kroz tebe, treći reže… Nije im lako.

Kako je pacijentima, posebno onima koji su smrtno bolesni? Reći ću vam iz prve ruke. Užasnuti smo. Ne bojimo se smrti, bojimo se umiranja u bolovima.

Svjetski je trend kod pacijenata ubiti bol. Niko od nas bolesnih nije siguran hoće li ga zahvatiti taj trend. Zato smo pred doktorima crvi.

Sjećam se kako je prije 20 godina umirala moja sestra. Gušila se, krkljala, molila milost. Preklinjala sam doktora da joj nekako pomogne. Bila je na riječkoj pulmologiji. „Molim vas, raširite joj nekako pluća, ovo je strašno…“ „Ona više nema pluća“, zaurlao je.

Dok mi je majka u najstrašnijim bolovima umirala od raka, doktor nam je rekao da je „umišljena bolesnica“ i da se ne osvrćemo na vapaje razmažene starice. Rak su joj otkrili dva dana prije smrti.

Bilo je to prije šesnaest godina. Došla sam i ja na red. Na startu od mene niko nije krio da sam „neizlječiva“, ali nisu svi moji doktori isto mislili o mojim terapijama.

Doktor mi je rekao: „Proći ćete kroz pakao.“

„Koja budala vam je rekla da se zračite?“, pitao me jedan od uglednih zagrebačkih onkologa.

„Proći ćete kroz pakao, slušajte me dobro, pakao“, dodao je. Imao je pravo.

Ja ipak ni godinu i po kasnije ne mogu sebi objasniti njegov zluradi, prijeteći ton. Trebam li zaista zaboraviti i shvatiti kako je moguće da te hemoterapija gotovo ubije, nažalost te ne ubije, izgovora nema. Ti se gotovo mrtva šališ i smiješiš jer – šta ako o tome napišeš tekst?

Pacijent, i bolestan na smrt, mora u sebi imati empatiju prema svom doktoru. Ako napiše jednu rečenicu, krivu ili „krivu“, osjetiće led s druge strane. Zašto pacijenti nemaju pravo na olakotne okolnosti?

Ja to zasad osjećam preko „delegata“. Muž koji je u bolesti stalno uz mene otišao je u bolnicu po uput. Dva je puta na hodniku sreo „mog“ doktora. Ovaj ga nije „vidio“. Koja taština, bahatost, bezosjećajnost.

Razumijem o čemu se radi. Gospodin jednostavno misli da je do sada prema meni bio predobar, a onda ja napišem onu rečenicu…

U Zagrebu mi je doktor ispričao vic ili „vic“: „Znate li koja je razlika između doktora i Boga? Bog zna da nije doktor.“

U petak opet ulazim u bolnicu. Tražiću nemoguće. Ne želim više da vidim „svog“ doktora koji nikad i nije bio moj. Moj je doktor preko trideset godina doktor Nikolić. Doktor, brat, prijatelj koji će mi se javiti usred noći sa kraja svijeta. I utješiti me. I pomoći mi. I ne samo meni.

Ovo je najhrabriji tekst u mom životu. Stvarno imam jajnike velike k’o kuća. J**iga, čuli ste priču o škorpiji i žabi. Sigurna sam da ću zbog ovoga požaliti. Ili neću?

Čitav moj život je bio borba. Zašto bih pred kraj života bila ovca? Ali da se bojim svojih krikova u gluvoj noći – bojim se.

Podsjetimo, prije samo nekoliko dana pisala je o tome kako preživljava najteže dane, navodeći da su joj tri koraka previše i da joj je najveća radost odlazak kod frizerke da joj sredi kosu.