U nedjelju, nakon ikindija-namaza, na novom Gradskom mezarju Radimlja-Poprati u Stocu bit će klanjana prva dženaza i obavljen prvi ukop otkako je ovo mezarje sagrađeno minulog ljeta.

A sudbina je htjela da taj prvi insan bude Asim Ivanković, Stočanin koji je u 83. godini preselio na ahiret daleko od rodnoga grada, u švedskom Malmöu.

Njegov život, kako ga pamte supruga Nazifa i sinovi Alija i Arman, bio je tih, pošten i težak, isprepleten radom, izbjeglištvom, gubicima i neugasivom ljubavlju prema Stocu.

"Eto, neko je morao biti prvi. Tako je, izgleda, htjelo da bude naš Asim", kazala je Nazifa, prihvatajući sa sinovima smireno ovu neočekivanu simboliku.

Radnik, komšija, Stočanin

Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, Asim je radio u više stolačkih preduzeća - Šipad Enterijeru, lokalnom građevinskom preduzeću i stolačkom Metalu.

Bio je čovjek koji nije tražio mnogo, a davao je sve: trud, znanje, dobrotu.

U njegovoj kući uz Bregavu, preko puta Begovine, bašta je uvijek bila obrađena, cvijeće uredno okopano, povrće i svaki grm u red.

U toj bašti, kažu njegovi najbliži, bio je najmirniji, tu je nalazio svoj mali svijet, svoj Stolac, svoje sjećanje.

"Volio je Stolac više nego išta. Samo da je mogao proći čaršijom, stati kod Begovine, osjetiti vodu Bregave, to mu je bilo dovoljno", govori sin Alija.

Golgota kroz koju je prošao

Njegov mir prekinut je 1993. godine kada je odveden u logor Gabela.

Proveo je šest mjeseci u nečovječnim uvjetima, ostavljajući iza sebe duboke, tihe rane o kojima je rijetko govorio.

Ovdje treba istaknuti i to da je Asim ostao bez oca u Drugom svjetskom ratu. Nije imao ni godinu dana. Nije ga bio ni zapamtio.

Nakon izlaska iz logora, sudbina ga je vodila dalje od Stoca, najprije u Gašince, pa potom u Istru, u Savudriju, gdje ga je čekala njegova porodica.

No, ni tu se nisu dugo zadržali. Zajedno su deportovani daleko, u Švedsku, gdje su počeli novi život.

Na tuđoj zemlji, pod tuđim nebom, ali uvijek sa Stocem u mislima.

Smiraj koji se vraća kući

Asimov život završio je u Malmeu, ali, onako kako je oduvijek želio, njegovo tijelo vraća se kući.

Na novom mezarju Radimlja-Poprati, koje je otvoreno nakon što su dva postojeća gradska mezarja, Poplašići i Djetelina, zatvorena odlukom Vijeća muftija zbog nedostatka mjesta, Asim Ivanković bit će prvi ukopan.

Za njegovu porodicu to nosi posebnu, pomiješanu emociju - tugu, ponos i osjećaj da je neka nevidljiva ruka posložila stvari baš ovako.

"Tako je, izgleda, suđeno - da prvi naš Asim bude ukopan na novom mezarju", kažu Nazifa i njeni sinovi, prihvatajući to mirno, gotovo dostojanstveno.

Njegov povratak u Stolac predstavlja povratak jedne sudbine kući.

A prva dženaza na novom mezarju nosi ime čovjeka koji je, kroz čitav svoj život, ma gdje bio - ostao Stočanin.

(Politički.ba)