Piše: Amina Čorbo-Zećo / NAP

15. oktobar – prvi pokušaj javne nabavke za organizaciju novogodišnjeg dočeka u Sarajevu propada jer nije zaprimljen nijedan zahtjev za učešće.

17. novembar – drugi postupak biva poništen jer nijedan ponuđač nije ni preuzeo tendersku dokumentaciju.

26. novembar – treći put stiže samo jedna ponuda, ali neprihvatljiva, pa se i ovaj postupak poništava.

28. novembar – objavljuje se novi postupak, a već tada do Nove godine ostaje manje od 20 dana.

U tom trenutku, nakon više mjeseci neuspješnih pokušaja i potrošenog vremena, javna nabavka za organizaciju najvećeg gradskog događaja ulazi u završnicu, ali ne kroz otvoreni i konkurentni postupak, već kroz pregovarački postupak bez objave obavještenja, najzatvoreniji i zakonski najrestriktivniji model javne nabavke.

Posao vrijedan 700.000 KM dodijeljen je firmi "Prorent2 iz Laktaša, koja se u ovom postupku pojavljuje kao jedini ponuđač i koja se, dodatno, odrekla prava na žalbu, čime je procedura faktički zaključena bez ikakvog pravnog lijeka za eventualne nepravilnosti.

Time je javnosti ponuđen model „uzmi ili ostavi“, u kojem se, nakon tri poništena tendera, posao dodjeljuje u posljednjem trenutku, bez konkurencije i bez stvarne mogućnosti provjere da li je ponuđena cijena ili uslovi najpovoljniji za grad i građane.

Doček Nove 2026. godine planiran je iza Sarajevo City Centra, a kao glavna izvođačica najavljena je hrvatska pjevačica Jelena Rozga. No, samo nekoliko redova ispod estradnih najava ostaje ključno pitanje: da li je cijeli proces uopće vođen u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama BiH?

Pregovarački postupak bez objave obavještenja može se primijeniti isključivo u izuzetnim okolnostima, precizno navedenim u članu 21. Zakona o javnim nabavkama. Među njima se navodi i krajnja hitnost, ali samo ako je uzrokovana nepredvidivim događajima, koji se ni u kom slučaju ne smiju dovesti u vezu s postupanjem ili nepostupanjem ugovornog organa.

U ovom slučaju, hitnost je nastupila tek nakon višesedmičnih zastoja, poništavanja i očiglednog gubljenja vremena unutar samog postupka. Drugim riječima, rokovi su „postali kratki“ tek nakon što su već tri puta propušteni.

Zato se nameće ključno pitanje: da li su zakonski uslovi za primjenu najnetransparentnijeg postupka javne nabavke zaista bili ispunjeni – ili je hitnost poslužila kao opravdanje za rješenje koje je već bilo spremno?

Prema dostupnim informacijama, firma Prorent ranije je radila znatno manje zahtjevne projekte za JU Kulturni centar Trebinje, JU Kulturni centar Gradiška i Grad Laktaše, Grad Banja Luka, gdje je dobijala poslove postavljanja ambijentalne rasvjete, upravljanje zvučnom opremom i nabavku opreme. Često sarađuju i s RTRS, uključujući najam produkcijske opreme za potrebe Đurđevdanskog festivala i obilježavanja 30 godina RTRS.





Sve ovo dodatno pojačava pitanje da li je iskustvo i portfelj firme Prorent dovoljan za realizaciju najvećeg gradskog dočeka u glavnom gradu BiH – i da li je cijeli postupak zaista bio u službi javnog interesa, ili interesa jednog ponuđača?