Presuda Vrhovnog suda u kojoj je utvrdio da je država odgovorna za nedjelotvornu primjenu zaštitnih mjera, pa predstavlja važnu prekretnicu u smislu reafirmacije obaveze države da postupa sa dužnom pažnjom i da zaštiti žrtve nasilja, ocijenila je u razgovoru za RTCG direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević.

Vrhovni sud donio je odluku kojom se država obavezuje da će isplatiti preko 25. 000 eura tužilji Olgi Asanović, zbog propusta nadležnih organa da joj obezbijede djelotvornu zaštitu od nasilja u porodici. Vrhovni sud je ocijenio da nadležni organi nijesu postupili po ranije izrečenim zaštitnim mjerama zabrane približavanja i uznemiravanja supruga tužilje. Sud je zaključio da postoji direktna veza između teških posljedica i nepostupanja državnih organa, odnosno neizvršavanja izrečenih zaštitnih mjera.

Uprkos izrečenim mjerama zabrane prilaska i uznemiravanja, Olgin suprug, V.DŽ. je 15. novembra 2015. godine, u porodičnoj kući njenih roditelja u Čanju, u prisustvu dvoje maloljetne djece ubio njenog oca, a nju i majku ranio. Osuđen je na 20 godina zatvora.

"Sud je utvrdio da u ovom slučaju institucije nisu adekvatno reagovale uprkos visokom i očiglednom riziku ponavljanja nasilja, i da su ignorisanje prijava, nepostupanje po sudskim mjerama i nedostatak hitnosti doveli do teških posljedica po žrtvu. Upravo zbog ovako jasnog stava najviše sudske instance, ova odluka dodatno učvršćuje standard da je država odgovorna za propuste svojih organa kada izostane efikasna zaštita od nasilja", kaže ona.

Time se, kako kaže, otvara prostor da i druge žrtve, koje su imale izrečene, ali nedjelotvorne mjere zaštite, potraže sudsku zaštitu i naknadu štete zbog nedjelotvornog postupanja institucija.

"Presuda šalje nedvosmislenu poruku da se institucionalni propusti više ne mogu tretirati kao proceduralne greške bez posljedica, već kao povrede osnovnih prava žrtava", ističe Raičevićeva.

Kaže da ovaj slučaj jasno pokazuje da je najkritičniji propust nastao u sprovođenju zaštitnih mjera i procjeni rizika, gdje se policija i drugi nadležni organi nijesu blagovremeno i djelotvorno pozabavili ponovljenim prijavama žrtve, niti su obezbijedili nadzor nad već izrečenim mjerama.

"Sudovi su izrekli zabranu približavanja i uznemiravanja, ali sistem kontrole njihovog izvršenja nije funkcionisao, što je žrtvu ostavilo bez stvarne zaštite. To nikakva novčana nadoknada ne može da nadomjesti, ali je važna sa aspekta pristupa pravdi. Ovaj slučaj potvrđuje i da koordinacija između policije, sudova i socijalnih službi još nije na nivou koji bi omogućio brzu reakciju i stalno praćenje situacija sa visokim rizikom", kaže Raičevićeva.

Da bi se spriječili ovakvi propusti, neophodno je, smara ona, da zaštitne mjere prestanu biti samo formalne odluke, već instrumenti čije se izvršenje prati u realnom vremenu, uz jasnu podjelu odgovornosti i obavezu hitnog postupanja.

"Sistem mora obezbijediti da svaka prijava kršenja mjere, svaka prijetnja i svaki signal povećanog rizika automatski pokrenu reakciju policije i razmjenu inforacija i koordinaciju svih ostalih u sistemu . Ova presuda pokazuje koliko je važno da institucije razumiju da nečinjenje u ovakvim situacijama ima ozbiljne posljedice i da odgovornost države postoji upravo tamo gdje je zaštita žrtve izostala", zaključuje Raičevićeva.