Prema podacima Eurostata, hrana čini jedan od najvećih troškova domaćinstava u Evropi, u prosjeku oko 11,9 posto ukupne potrošnje, dok u zemljama poput Rumunije taj udio doseže i 20 posto.

Eurostatov indeks nivoa cijena hrane omogućava usporedbu troškova standardne korpe hrane među evropskim zemljama. Ako je prosječna korpa u EU postavljena na 100, indeks pokazuje koliko bi ista korpa koštala u pojedinoj zemlji. Vrijednosti iznad 100 znače da je zemlja skuplja od evropskog prosjeka, dok vrijednosti ispod 100 označavaju jeftinije cijene.

Prema podacima za 2024. godinu, Sjeverna Makedonija je najjeftinija zemlja za hranu među 36 evropskih država – standardna korpa hrane tamo košta 73 eura, što je 27 posto jeftinije od prosjeka EU. Bosna i Hercegovina je odmah nakon Sjeverne Makedonije, Rumunije i Turske, sa indeksom od 82,5, što je i dalje znatno ispod evropskog prosjeka. Rumunija je nešto skuplja od Makedonije sa 74,6 eura, dok Turska bilježi cijenu korpe od 75,7 eura.

Suprotno tome, Švicarska je najskuplja zemlja u Evropi sa cijenama hrane 61,1 posto iznad prosjeka EU, odnosno 161,1 euro po standardnoj korpi. Za njom slijede Island (146,3) i Norveška (130,6), sve članice Evropske asocijacije slobodne trgovine (EFTA).

Strukturalni faktori poput proizvodnih troškova, integracije lanca snabdijevanja i izloženosti globalnim šokovima igraju ključnu ulogu u razlikama cijena. Manje i otvorene ekonomije, posebno one s valutama podložnim većim fluktuacijama, snažnije su osjetile rast cijena energije i poljoprivrednih inputa tokom pandemije i rusko-ukrajinskog sukoba.

Stručnjaci naglašavaju da razlike u cijenama posebno utiču tamo gdje domaćinstva troše veći dio svog budžeta na hranu. U zemljama Centralne i Istočne Evrope te Balkana, poput BiH, taj udio može premašiti 20 posto, dok je u bogatijim zemljama EU obično ispod 12 posto.

Razlike u cijenama hrane uveliko su povezane s razlikama u prosječnim platama i troškovima rada. Zemlje s višim prosječnim primanjima, poput Danske i Švicarske, bilježe i više cijene hrane jer se troškovi rada u poljoprivredi, preradi i maloprodaji prenose na potrošače. Porezi, posebno PDV na prehrambene proizvode, također doprinose razlikama, dok neke zemlje, poput Irske, primjenjuju nižu ili nultu stopu PDV-a, u Danskoj hrana podleže standardnoj stopi.

Iako hrana u zemljama poput Danske izgleda skupo, visoka raspoloživa primanja omogućavaju stanovnicima da lako podnesu cijene, dok u zemljama poput BiH niže cijene hrane i dalje predstavljaju značajan teret za domaćinstva s ograničenim primanjima, piše Euronews.