Bosna i Hercegovina je i definitivno u blokadi kada je riječ o njenom putu ka Evropskoj uniji. Samo površni poznavaoci političke scene, ili oni lakovjerni koji su povjerovali u politički marketing, mogu biti iznenađeni ovakvim stanjem.

Posebno nakon što su lideri Trojke (SDP, NiP i Naša stranka) građanima nudili priču o Miloradu Dodiku kao „novom evropskom političaru“, o navodnom razbijanju saveza SNSD–HDZ BiH i o brzom otključavanju evropskog puta kao navodnoj nagradi za političke ustupke ili kako oni vole reći 'kompromise'.

Da bi se razumjela današnja potpuna institucionalna paraliza, potrebno je vratiti se na same početke ove političke konstrukcije. Sve je započelo imenovanjem Borjane Krišto za predsjedavajuću Vijeća ministara BiH i to bez programa rada, bez jasno definiranih prioriteta i bez ikakve ozbiljne rasprave o strateškim ciljevima države.

Još 2022. godine Denis Bećirović nije podržao zahtjev Željka Komšića da Krišto, prije glasanja u Predsjedništvu BiH, predstavi svoj program rada, naročito u segmentima NATO integracija i povećanja budžeta za odbranu.

Umjesto insistiranja na sadržaju, viziji i odgovornosti, Bećirović je, zajedno sa Željkom Cvijanović, imenovanje Borjane Krišto slavio kao „najbrže formiranje Vijeća ministara u historiji“. Tri godine kasnije, postalo je očigledno da brzina u politici, posebno u složenoj državi kakva je Bosna i Hercegovina, nije vrlina, nego ozbiljna mana. Brzina je zamijenila kompetenciju, a politički dogovor odgovornost.

Na brzinu formirano Vijeće ministara rezultiralo je imenovanjem niza nekompetentnih kadrova na čelima ključnih resora od finansija, vanjskih poslova i sigurnosti, do transporta i komunikacija. Umjesto ljudi s iskustvom, znanjem i jasnim planovima, dobili smo ministre bez kapaciteta da upravljaju kompleksnim državnim procesima, ali s jasnim stranačkim zadacima.

Posebno ilustrativan primjer jeste potpuni neuspjeh Trojke i opozicije iz Republike srpske da imenuju ministra sigurnosti BiH – resora koji je od presudne važnosti za stabilnost države, borbu protiv kriminala i sigurnosne izazove. Umjesto rješenja, građanima se mjesecima nude jalova objašnjenja o „nedostatku koalicionog dogovora“, dok institucije ostaju blokirane, a odgovornost razvodnjena.

U isto vrijeme, hapšenja i ostavke, poput slučaja Nenada Nešića, dodatno ogoljavaju način na koji se državne institucije vode – ne prema principima profesionalnosti i zakonitosti, već prema dnevnim političkim interesima i međustranačkim kalkulacijama. Jer, da su mislili ozbiljno Nenad Nešić nikad ne bi ni bio imenovan na čelo Ministarstva sigurnosti. Ali naš sistem ne reaguje preventivno, već tek kada politički balans to dozvoli, piše Patrija.

Neuspjeh nije ograničen na jedan resor. Neadekvatno planiranje budžeta, kašnjenje reformskih zakona, izostanak ozbiljnog napretka u NATO i EU integracijama, kao i konstantno ignorisanje ključnih evropskih obaveza, pokazuju da nekompetentnost nije incident, već pravilo.

Vijeće ministara potpuno je nesposbno pred Parlament Bih poslati reformske zakone, pa im priskaču sami parlamentarci u pomoć, nudeći da zakoni prođu kroz Parlament prema njihvim prijedlozima, a ne Vijeća ministara.

Riječ je o sistemskom problemu u kojem su funkcije postale plijen političkih dogovora, a ne alat za upravljanje državom.

Kadrovi koji su postavljeni često nemaju ni iskustvo ni znanje da vode složene procese, što rezultira zakonskim prazninama, administrativnom paralizom i potpunom stagnacijom reformi koje direktno utiču na život građana. Evropski put je sveden na frazu, dok se suštinski ništa ne pomjera.

Borjana Krišto, dugogodišnja članica HDZ-a BiH i politička desna ruka Dragana Čovića, kroz svoj mandat je jasno pokazala da interesi stranke imaju apsolutni prioritet nad interesima države i građana. Umjesto liderstva, svjedočimo balansiranju unutar koalicije i očuvanju političkih pozicija, dok Bosna i Hercegovina tone u sve dublju institucionalnu i političku paralizu.

Tri godine kasnije, više nema dileme „brzo formiranje“ Vijeća ministara nije donijelo stabilnost, već je ogolilo duboku nekompetenciju vlasti koja blokira reforme, zaustavlja evropski put i građanima Bosne i Hercegovine oduzima bilo kakvu realnu perspektivu.