Njemački dnevni list Tageszeitung (TAZ) objavio je opsežan tekst o fenomenu takozvanog „Sarajevo safarija“, u kojem se, kroz svjedočenja i istraživačke navode, govori o sistematskom dolasku domaćih i stranih civila na brda oko opkoljenog Sarajeva s ciljem pucanja na građane tokom rata. 

U članku su iznesene i optužbe koje se odnose na današnjeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Autor teksta, dugogodišnji novinar i ratni dopisnik Erich Rathfelder, prenosi svjedočenje žene po imenu Jasmina, koja je krajem 1992. godine, nakon što se iz opkoljenog Sarajeva probila do Beograda, u autobusu čula razgovor koji ju je zaprepastio. „Jasmina je mislila da se prevarila. Bosanka se, izlažući se velikim opasnostima, probila iz opkoljenog Sarajeva u srbijansku prijestolnicu Beograd. A onda joj je, kako je krajem 1992. ispričala za Tageszeitung, u autobusu u centru Beograda čula kako se jedan mladi Srbin koji je sjedio iza nje, hvalisao da je vikendom boravio u Sarajevu kako bi pucao na ljude. Za to je platio 100 ili nešto više njemačkih maraka.“

Rathfelder dalje objašnjava da je mladić pripadao grupi takozvanih „vikend-ratnika“, ljudi koji su vodili uobičajene civilne živote, ali su u slobodno vrijeme odlazili na sarajevsko ratište. „Mladi Srbin pripadao je tzv. 'vikend-ratnicima' – posve običnim ljudima poput bankarskih službenika ili nastavnika, koji su tokom ljeta i jeseni 1992. odlazili na front u bosansku prijestolnicu kako bi na nišanu imali isto tako obične ljude, prije svega žene, djecu i starce. Iz zabave, bez griže savjesti, hladnokrvno.“ U tekstu se podsjeća i na razmjere ratnih razaranja te navodi da je Sarajevo bilo potpuno okruženo, dok je više od 300.000 stanovnika svakodnevno bilo izloženo granatiranju i snajperskoj vatri, uz više od 13.000 ubijenih civila, među kojima i 1.600 djece.

Posebnu pažnju izazvao je dio članka u kojem se navodi da su se na brdima iznad Sarajeva, prema dostupnim svjedočenjima i istraživanjima, nalazile i osobe koje danas zauzimaju visoke političke funkcije. TAZ piše da tek sada u javnost izlaze informacije prema kojima je „današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić 1992. i 1993. godine kao dobrovoljac borio u Sarajevu“. U tekstu se navodi: „Bio je član ozloglašene kriminalne dobrovoljačke i paravojne jedinice ultranacionalističke Srpske radikalne stranke (SRS) kojom je rukovodio desničarski ekstremist Vojislav Šešelj. Konkretno, Vučić je navodno služio u jedinici Slavka Aleksića, koji je kasnije postao visoki komandant vojske bosanskih Srba.“ Pozivajući se na navode hrvatskog istraživačkog novinara Domagoja Margetića, autor dodaje da je Vučić „također učestvovao u lovu na ljude u Sarajevu“ te da su izjave svjedoka o tome predate državnom tužilaštvu u Milanu, uz tvrdnju da je „navodno pucao na grad s Jevrejskog groblja“.

U nastavku se govori o internacionalizaciji ovog zločinačkog fenomena, navodeći da od 1993. godine u Sarajevo dolaze i bogati zapadni „hobi-lovci“. „Bogati zapadni hobi-lovci dolazili su sa svojim modernim lovačkim puškama iz Italije u Mađarsku. Autobusima su zatim putovali do Beograda, a od tamo helikopterima do srpskih položaja oko Sarajeva, uz pratnju specijalnih jedinica srbijanske vojske.“ U članku se navodi i da su „dodjeljivane nagrade“, te da su „najveće cijene, prema nekim medijskim izvještajima, plaćane za pogotke u djecu u naručju njihovih majki ili u trudnice“.

Jevrejsko groblje u Sarajevu opisuje se kao jedno od ključnih mjesta ovih zločina. „Groblje, posebno njegov gornji dio, bilo je ozloglašeno kao jedno od najluksuznijih, najpoželjnijih i najskupljih mjesta za lov na ljude u Sarajevu.“ Upravo zbog tih navoda, kako piše TAZ, tužilaštvo u Milanu pokrenulo je istragu zbog višestrukih ubistava iz niskih pobuda.

Na kraju, autor podsjeća i na otpor unutar samog Sarajeva, navodeći postojanje takozvanih „anti-snajper snajperista“. U ličnom svjedočenju opisuje susret s mladićem po imenu Neven, koji ga je tokom 1994. godine upozorio na opasnosti snajperske vatre i ispričao detalje borbe protiv napadača. „Ako želiš pogoditi snajperistu, moraš biti brz. Možeš vidjeti bljesak iz cijevi, ali moraš pucati u roku od dvije desetinke sekunde – inače će on pogoditi tebe, a ne ti njega.“

Članak zaključuje podsjećanjem da je opsada Sarajeva okončana Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine, uz napomenu da su mnogi svjedoci tih događaja nestali iz javnosti, noseći sa sobom priče koje bi mogle dodatno rasvijetliti jednu od najmračnijih epizoda rata u Bosni i Hercegovini.