Teško je povjerovati da se napunilo osam godina otkako je hrvatska i svjetska javnost svjedočila dotad nezapamćenom činu u novijoj povijesti. Žalbeno vijeće ICTY-ja, Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, 29. studenoga 2017. je u Haagu izricalo žalbenu presudu u predmetu bosanskohercegovačkoj šestorici, među kojima je bio i general Slobodan Praljak, načelnik Glavnog stožera HVO-a, kojem se na teret stavljalo mnoštvo zločina, uključujući rušenje Starog mosta u Mostaru, piše Dnevno.hr.

Nakon što je žalbeno vijeće potvrdilo Praljkovu prvostupanjsku kaznu od 20 godina zatvora, on im je kazao: “General Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu“, a zatim naiskap popio otrov. Predsjedavajući sudac Carmel Agius prekinuo ga je riječima “stanite, molim vas” i potom nastavio iznošenje presude generalu Milivoju Petkoviću. Ubrzo se predsjedavajućem sucu obratila jedna od Praljkovih braniteljica Nataša Faveau Ivanović, kazavši mu da joj je klijent upravo rekao da je popio otrov. Sudac Agius potom je pozvao da se spuste zastori u sudnici i prekinuo je ročište. Malo kasnije stigla je vijest da je Praljak od posljedica snažnog otrova preminuo.

Ovi dani uvijek teško padaju uglednoj odvjetnici Niki Pinter, koja je u haškim procesima, braneći hrvatske generale i časnike, provela devetnaest dugih godina, a najviše – čak petnaest godina, bila upravo uz generala Praljka s kojim je razvila i prijateljski odnos. Iako će iduće godine napuniti 80, vrsna pravnica i dalje je veoma aktivna, a upravo je dovršila pisanje knjige o tim turbulentnim haškim vremenima. Da je s Praljkom, kao dio njegove obrane, razvila posebnu vezu, svjedoči i činjenica da je u zatvorskoj ćeliji straža pronašla dva oproštajna pisma, a na jednoj je kuverti pisalo samo “Nika”. Sadržaj tog pisma odvjetnica Pinter ni danas, nakon toliko godina, ne želi otkriti – kaže, u njezinom moralnom sustavu i dalje ju obvezuje odvjetnička tajna.

Rat i mir

Karijeru je započela davno, još u vrijeme bivše države, gdje je radila i kao državna tužiteljica. Mnogi tadašnji državni tužitelji danas su odvjetnici nekim od najmoćnijih stranaka, poput Ante Nobila, Čede Prodanovića i drugih, no Pinter se odlučila za put borbe za istinu o Hrvatima u Domovinskom ratu te o ratu u Bosni i Hercegovini. “Vrijeme koje sam provela na tužiteljstvu pamtim vrlo dobro i sačuvanog sjećanja. Sjećam se predmeta, sjećam se i nekih optuženika. Nije nespojivo biti tužiteljica pa zatim braniteljica, pri čemu država u kojoj profesionalno obavljaš svoj poziv, ako ga radiš sukladno zakonu, nije bitna odrednica. S državnog odvjetništva otišla sam svojevoljno jer mi dostojanstvo, osobno i profesionalno, nije dopustilo da mi pravni ignoranti sole pamet“, zagonetno kazuje odvjetnica Pinter o počecima svoje pravničke karijere.

Ipak, iako nezadovoljna nekim aspektima, smatra da bi tužitelji danas mogli naučiti ponešto o tome kako su se pravosudni postupci, ne oni politički i montirani, već klasični postupci, vodili u vrijeme Jugoslavije. “Vrijeme kada sam radila u tužilaštvu bilo je vrijeme dobrog pravosuđa. Imali smo visoko profilirane suce i tužitelje, na svim razinama, od općinske do Vrhovnog suda. Na tužilaštvu se itekako vodila briga o stalnom radu s pripravnicima i mlađim zamjenicima. Bilo je nezamislivo pisati optužnice opsega ‘Rata i mira’, kako se to danas čini. Gubi se iz vida da svaka riječ, svaka tvrdnja u činjeničnom opisu optužnice, mora u postupku biti dokazana, a optužnice su danas više slične elaboratima negoli jasnoj i određenoj tvrdnji o elementima bića kaznenog djela.

U vrijeme kada sam radila na tužiteljstvu bilo je nezamislivo da se sadržaj spisa povlači po novinama na veselje čitatelja. Tek po podizanju optužnice i njezinom potvrđivanju, prisustvom na raspravi, novinari su mogli izvještavati u novinama o predmetu. Tada se doista poštovala presumpcija nevinosti”, smatra odvjetnica Pinter, koja je osamostaljenje Hrvatske dočekala kao okružna javna tužiteljica u Zagrebu. Priznaje da u tom trenutku privatno nije bila oduševljena promjenama, što će se kasnije promijeniti kada je uvidjela neke stvari.

Jedini oslobođen

“Prestajao je svijet koji sam poznavala, sistem kojem sam vjerovala i onda nevjerica i teško razočaranje na vlastito neznanje o mnogim okolnostima. U to sam vrijeme bila okružena vrsnim pravnicima. Čedo Prodanović, Anto Nobilo, Jadranka Sloković… bili su mi kolege, izvrsni pravnici i kasnije izvrsni branitelji. Njihovo znanje i obrazovanje stavilo ih je u vrh odvjetničke profesije”, prisjeća se Pinter. Haško iskustvo krenulo je u predmetu ‘Kupreškić’, gdje je krenuo pravosudni progon hrvatskih časnika, u tom slučaju za ubojstva u Ahmićima u BiH. “U Den Haag sam otišla na poziv kolege Petra Pulišelića i pridružila mu se u obrani Dragana Papića u predmetu Kupreškić. Dragan je u prvostupanjskom postupku od šestorice jedini bio oslobođen, a sve dalje je povijest”, kaže.

Među ljudima koje je branila ili bila dio njihova odvjetničkog tima bio je i Mladen Naletilić Tuta, do rata relativno nepoznat čovjek za kojeg se kasnije govorilo da je “gospodar života i smrti”. U Njemačkoj se bavio kockarnicama i političkom aktivnošću kao član emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Njemačke. Surađivao je s njemačkom tajnom službom BND-om i bugarskom tajnom službom KDS-om kako bi se zaštitio od jugoslavenskih službi.

Nakon demokratizacije Hrvatske, Tuta se vratio u Zagreb 1990., gdje je uz odobrenje političkog vrha osnovao Kažnjeničku bojnu kao postrojbu za posebne namjene. U Domovinskom ratu je isprva ratovao na području Hrvatske, no početkom rata u BiH krajem 1991., premješta djelovanje Kažnjeničke bojne na područje BiH. Sudjelovao je u operaciji “Lipanjske zore”, gdje su njegovi kažnjenici dali veliki doprinos oslobađanju Mostara i drugih zapadnohercegovačkih krajeva od VRS-a i JNA.

Osobna tuga

Devet godina kasnije Tuta će se naći u središtu optužbi za ratne zločine, i to usred snažnih prosvjeda u Hrvatskoj i Hercegovini protiv haškog suda, prvenstveno zbog drastične kazne Tihomiru Blaškiću. Tuta je 2000. izručen uz velike mjere sigurnosti, a odluka o izručenju donesena je dok je bio u bolnici zbog snažnih srčanih problema. Prvi odvjetnik bio mu je pokojni Krešimir Krsnik, a dio tima bila je i odvjetnica Pinter.

“Kao što sam i Tuti rekla, kažem i vama, za ono za što je optužen nije bio kriv, ali imao je razloga za optužnicu, samo ti razlozi nisu bili predmet optužbe. Nisam imala problema u komunikaciji s Tutom, nisam ga doživjela kao ‘gospodara života i smrti’, kako se kasnije govorilo”, znakovito o tom razdoblju kazuje Pinter. No, najveći dio svoje haške karijere posvetila je Slobodanu Praljku. Zanima nas kako danas gleda na njegov čin, ispijanje smrtonosnog otrova pred kamerama, pred cijelim svijetom. “Jednako kao i prije osam godina. Osobna tuga, no potpuno razumijevanje njegove odluke uvijek su u mojim razmišljanjima o njemu. Naša poslovna veza je bila duga 15 godina, osobna nešto kraća. Loše o generalu Praljku može govoriti samo onaj koji ni jednu riječ s njim nije progovorio, koji se zadovoljio površnim i netočnim pisanjima, što u novinama, što u knjigama. Onaj koji se nije potrudio doznati činjenice, a autoritativno je iznosio tvrdnje, objede. Treba pitati dečke s kojima je bio u rovu, na crti, treba pitati one kojima je pružao utočište u vlastitom domu, treba pročitati zapisnike s rasprave, tako će se dobiti slika o generalu Praljku. Nikako nije podnosio neinteligentne i površne osobe”, kaže o pokojnom generalu njegova odvjetnica.

U svojim je javnim istupima u više navrata kritizirala haški sud, tvrdeći da se radi o montiranim procesima u kojima su pojedinci unaprijed bivali osuđeni. Gorljivo je branila Praljka, ali i ukazivala na to da sud u Haagu kao da je instruiran da nekoga osudi, a da za to ne postoje stvarni dokazi.

Cijena života

Pitamo je mogu li se povući usporedbe s nekim politički montiranim procesima u bivšoj Jugoslaviji. “Nikako se ne mogu povući usporedbe. Govorim o vlastitom iskustvu. Nije bilo šanse da mi kao tužitelji dobijemo nalog politike koga optužiti. Nama su dokazi izbacili na vrh osobe koje treba optužiti. U postupcima Međunarodnog kaznenog suda tužitelj je odabrao, ili su mu rečene, osobe, a onda je tražio dokaze”, ukazuje Pinter. Kada je Praljak počinio samoubojstvo, a i kasnije, Pinter je rekla da se on nikad ne bi pokajao pred sudom s ciljem da si smanji kaznu jer to bi značilo prihvaćanje optužbi i krivnje, a on je htio, pa i po cijenu života, dokazati svoju nevinost.

“Nisam rekla da ne bi tražio ranije puštanje, rekla sam da nikad ne bi, a da bi bio pušten, pisao pisma pokajanja sa sadržajem na koji su pisana. To s generalom Praljkom nije bilo spojivo. U sudnici je rekao: ‘ako me uvjerite da sam kriv, do kraja ću služiti kaznu koju mi odredite, a ako ne, onda je to zato što je sud sila i moć’. A on je na silu i moć odgovorio putem na zvjezdicu. Iako neke poteze ne razumijem, nisam pozvana da sudim o radnjama drugih, pogotovo jer nisam u njihovim cipelama. No, zahvalna sam da sam bila odvjetnica generala Praljka”, kazuje Nika Pinter.

Dodaje da se hrvatska politika “nažalost, nikako” nije miješala u procese koji su se vodili u Haagu. “Za to vrijeme mrežu su, bez ometanja, pleli neki drugi”, ističe Nika Pinter. Inače, “proces šestorci” bio je jedan od najduljih u povijesti tribunala i trebao je označiti kraj “poslovanja” Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Prvooptuženi Jadranko Prlić, bivši predsjednik Vlade Herceg-Bosne osuđen je na najveću kaznu, 25 godina zatvora, a general Petković i Stojić, kao i bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a general Slobodan Praljak, osuđeni su na po 20 godina zatvora.

Drugi izbor

Bivši zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić osuđen je na 16, a predsjednik Komisije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na deset godina zatvora. Stojić je ovih dana izašao na prijevremenu, uvjetnu slobodu, a da nije popio otrov, na slobodi bi vrlo vjerojatno bio i Praljak. No, Pinter se i danas drži onoga što je o njegovoj obrani i njegovu samoubojstvu rekla i kada je 2017. kroz sve emotivno prolazila.

“Slobodan Praljak u sebi nije imao ništa zločinačko niti je išta zapovjedio ili zločinačko izvršio. Častan čovjek, izrečenom presudom, koja nije temeljena na činjenicama, u postupku koji nije bio pravičan, kako ja to tumačim, doveden je u situaciju da nije imao drugi izbor“, kazala je odvjetnica. Javnost je izgubila povjerenje u Međunarodni kazneni sud, no čini se da mu se najviše narugao četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Najprije sramotnim ponašanjem tijekom suđenja, a zatim i nakon puštanja zbog “teške bolesti”. Tako bolestan, Šešelj već godinama ne prestaje sablažnjivati hrvatsku javnost, objavljuje fotografije s kolinja s natpisom “opet ćemo klati”, vodi i svoju Srpsku radikalnu stranku, nema dana da nije u medijima i da ne šalje zapaljive protuhrvatske poruke, proglašavajući cijelu Hrvatsku “ustaškom i fašističkom”.

Kako je Šešelj došao do tog statusa, a hrvatski zatočenici, poput Prlića, uz iskreno pokajanje ne mogu na prijevremenu slobodu? “Svjesna sam da mogu izazvati zgražanje, ali moram reći da je Vojislav Šešelj oštrog pravničkog uma, svjestan što je sud i što sud ima za cilj, i tako se ponašao. Pritom ne zaboravljam i užasavam se njegovih govora prije haške sudnice. Nema nikakve poveznice između Dr. Jadranka Prlića i Vojislava Šešelja.”

Progledala sam

“A kredibilitet haškog suda izgubio se u načinu vođenja postupaka i pisanju presuda. Primjerice, što se tiče suđenja ‘šestorci’ za Herceg-Bosnu… Što je utvrđeno u presudi, ne mogu zvati pravno utvrđenim. Utvrđivanje prave istine ostavimo povjesničarima. Mi smo bili u kaznenom postupku, koji to i nije bio, i vodili smo se prikupljanjem dokaza za pobijanje optužbe. To nam je bila zadaća. Budući da se radilo o postupku ‘tko jači taj kvači’, ni o kakvoj istini ne mogu govoriti. Zato bih sažetak svoje knjige, za koju se nadam da će uskoro ugledati svjetlo dana, mogla opisati kao ‘kako sam progledala i stekla samopouzdanje’. Izvan procesa, pamtim samo sretne dane, a bilo ih je. U situaciji u kojoj smo živjeli i bili, nužno je bilo da se povežemo, družimo i tražimo oduške od mučnih procesnih dana. Neću poimence da nekog ne ispustim, neopravdano.”

Iz paraobavještajnih krugova Srbije i Republike Srpske svako malo slušamo o “novim optužnicama” protiv hrvatskih generala, čak su se spominjali i dokumenti iz Banje Luke o generalu Anti Gotovini. Koliko je pisanje takvih kvazi-dokumenata opasno, a koliko samo lokalno skupljanje političkih bodova? “Prva pomisao na vaše pitanje bila mi je – piše i na plotu. Optužnice nisu opasne, opasne su presude. Optužnicu možeš pobijati, presudu moraš prihvatiti, ma kako teško bilo. Politikom se ne bavim, s paraobavještajnim krugovima, koliko je meni poznato, nemam kontakta, a poznavajući činjenice, nije opasno ako se vode proceduralno ispravno, bez političkih želja i ciljeva u korektnom kaznenom postupku”, kaže Pinter.

Suđenja za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije dovršena su, no svijet se tek treba suočiti s onima za zločine počinjene u ruskoj agresiji nad Ukrajinom. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se uspostaviti (i kako) neki međunarodni kazneni sud te hoće li se on voditi presedanima i sudskim praksama stečenim u postupcima za zločine na teritoriju bivše države.

Garantna prava

“Vjerujem da će pravna razmatranja o sadržaju pravne norme, kao presedani, biti primijenjeni. Problem će biti činjenična utvrđenja. Ne znam kakvo će biti suđenje kada Rusija nije potpisnica Rimskog puta i statuta. Kao, uostalom, niti SAD. Pisat će se optužnice bez učinka za optužene ili protiv onih koji su se branili. Veliki kuhaju, mali kusaju. Uvijek je tako bilo. To sam pred kraj života shvatila u potpunosti”, kaže Nika Pinter, koja se proteklih godina, iako bi se imala svakog razloga umiroviti, nije umirila. Štoviše, vrlo je aktivna u kaznenim procesima te i danas žestoka kritičarka aktualnosti u kazneno-pravnom svijetu.

“Imam 55 godina radnog staža. Tijelo polako zakazuje, ali glava je zaostala u tempu praćenja tijela pa me dobrano služi. Zašto još uvijek radim? Zato što želim biti uz pojedinca na kojeg se sistem obrušio, nastojim osigurati da mu prava u kaznenom postupku budu osigurana, a i to je prilično Sizifov posao. Isključivo se bavim kaznenim pravom, očajna zbog uvjeta u istražnim zatvorima i da se uporno dalje popunjavaju. Nikad ne zaboravljam da se radi o ljudima i ako su i radili kriminalne radnje, uvjete u kojima čekaju suđenje, pa i u nekim kaznionicama, nisu zavrijedili. Naš Ustav i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao jedno od ključnih prava propisuje i zaštitu dostojanstva u uvjetima pritvora i zatvora, no pitanje je koliko se to poštuje. Budući da se istražni zatvor dijeli kao bomboni, više po glasu naroda nego po zakonskim razlozima, sagradimo onda dovoljno zatvora da zadovoljimo apetite i garantna prava”, zaključuje.