Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

Jučerašnji razgovor novinarke Željane Mehmedike sa državnom parlamentarkom Mijom Karamehić-Abazović jedan je od najneprijatnijih televizijskih događaja u našoj zemlji u novije vrijeme.

Nije kriva samo dotična parlamentarka, koja u svakoj drugoj rečenici govori: “Frustrirana sam…”, već i novinarka, koja je, suočivši se sa negativnom energijom gošće, nakratko izgubila vlast nad sobom. Naime, u jednoj bizarnoj mješavini suprotnih težnji, Mehmedika je, namjeravajući da joj se dodvori, nesvjesno izvrijeđala svoju gošću.

Naša gošća Mia

“Mnoge je”, veli Mehmedika u uvodu, “začudila informacija da je Mia Karamehić-Abazović, inače poslanica u Predstavničkom domu državnog parlamenta, prešla iz stranke Narod i pravda u Našu stranku. Šta stoji iza ovog transfera i zašto je NiP ovim političkim transferom oslabljen, saznat ćemo u nastavku: "Mia je naša gošća. Mia, dobar dan i dobro nam došli.”

Prvo, neobično je ovo oslovljavanje gošće po ličnom imenu. Teško je zamisliti da je u studiju BHRT-a recimo Dragan Čović, a da voditeljica kaže: “Dragan je naš gost. Dragane, dobar dan”.

Dobro, Čović je predsjednik stranke i stariji čovjek. Ali uzmimo, naprimjer, državnog zastupnika Midhata Čauševića, koji nije ni toliko star ni toliko bitan. Da li bi voditeljica kazala “Midhat je naš gost. Midhate, dobar dan”?

Možda i bi. Ali u dva njegova gostovanja, voditelji na državnoj televiziji, uvijek oslovljavaju po prezimenu: “Midhat Čaušević je sa nama”, “gospodine Čauševiću”… Nikad samo “Midhat”, “Midhate” itd.

Dakle, neobično je što voditeljica Mehmedika zastupnicu Karamehić-Abazović zove Mia. To ukazuje na određenu bliskost, ili barem da voditeljica osjeća određenu bliskost u odnosu s gošćom, što joj, po logici stvari, daje i izvjesnu slobodu. Čini se da je to inicijalno brisanje distance u odnosu na gosta jedan od izvora nadolazeće tenzije: pretjerana bliskost tamo gdje joj nije mjesto začas postane pretjerani antagonizam.

Odgovor bez pitanja

Druga čudna stvar, u prvih dvadesetak sekundi razgovora, jeste što je zastupnica Karamehić-Abazović, nakon što ju je voditeljica pozdravila (“Mia, dobar dan i dobro nam došli…”), odmah počela odgovarati, prije nego što joj je postavljeno bilo kakvo pitanje.

”Dobar dan, bolje Vas našla. Moja posljednja želja i zadnja stvar, koju bih željela, je da NiP bude oštećen…”, riječi su kojim je zastupnica počela svoje uvodno izlaganje, koje je trajalo cijele dvije minute.

Dakle, iako se zastupnica u svom uvodnom izlaganju osvrnula na konstataciju voditeljice iz najave (da je njenim izlaskom iz stranke NiP oslabljen), pa to uvodno izlaganje nije posve nemotivisano, ono je i dalje predugo, što je činjenica koja nije lišena značenja.

Tim dvominutnim obraćanjem zastupnica je destabilizirala voditeljicu, oduzevši joj autoritet onog koji pita, tj. kontrolu nad razgovorom. Prizor vladajućeg političara, koji je na početku intervjua dao sebi slobodu da govori cijele dvije minute prije nego što ga je novinar išta pitao, ukazuje da nešto nije u redu.

Sadržaj tog obraćanja je artificijelna, prenaglašena velikodušnost: zastupnica želi sve najbolje bivšoj stranci, nije imala nikakvih svađa s njima, razišli su se vrlo prijateljski, NiP je stranka čiji je program pomogla kreirati, sve je prošlo “bez ikakvih zlih namjera i bez ikakvih loših riječi“ itd. Cinik bi na ovom mjestu primijetio da zastupnica nije ni značila mnogo NiP-u, ako je sve prošlo tako.

Kao glavni razlog ulaska u Našu stranku, Karamehić-Abazović je navela izbor Sabine Ćudić za predsjednicu, čime je ova stranka pokazala (za razliku od NiP-a?) spremnost da pruži šansu ženama da obavljaju najviše funkcije. Ali Naša stranka je, u tom smislu, uvijek bila ispred NiP-a, koji je od svog osnivanja duboko patrijarhalan; i zašto je tek sada zastupnica Karamehić-Abazović postala svjesna toga?

Slučajni cinizam

Navedeni elaborat zastupnice Karamehić-Abazović je toliko iznervirao voditeljicu Mehmediku da ga je propratila sljedećim komentarom: “Jedino dobro u ovome svemu što ste rekli je da koalicija na državnom nivou nije oštećena Vašim prelaskom [iz NiP-a u Našu stranku].”

Ali najsmješnije od svega je što Mehmedika, čini se, nije ni svjesna koliko grubo je poklopila zastupnicu Naše stranke.

Naime, nakon što se Karamehić-Abazović grčevito nasmijala na navedenu opasku, otkrivajući tešku nelagodu, Mehmedika je, odajući izvjesnu nesigurnost, počela objašnjavati šta je htjela reći: “Mislim sad u ovome trenutnom političkom djelovanju, gdje su blokade, evo, konstantne, mislim da ne bi bilo dobro da se koalicija ponovo poljulja…”

Nesigurnost s kojom je iznijela ovo pojašnjenje, kao i to što joj se Karamehić-Abazović nasmijala umjesto da se namrgodi, navodi na zaključak da je voditeljica ciničnu opasku iznijela nesvjesno. Freud bi rekao da su agresivni porivi voditeljice zaobišli svijest i djelovali u vezi s time što joj je, na početku, zastupnica oduzela kontrolu nad razgovorom.

Ne isključujem u potpunosti ni mogućnost da je voditeljica uvrijedila zastupnicu svjesno, a onda se – uvidjevši, recimo, da je bila pregruba i da joj gošća može, naprimjer, uvrijeđeno napustiti studio – napravila kao da nije htjela to reći.

Zanimljiv je još jedan sloj značenja. Voditeljica na državnoj televiziji kaže da misli kako ne bi bilo dobro da zastupnici napuštaju vladajuću koaliciju. Zašto to ne bi bilo dobro? Za koga; za vlast ili opoziciju? Zašto voditeljica bezuslovno kaže da to ne bi bilo dobro?

Frustriranost činjenicama

U ovom intervjuu, koji traje nešto duže od 17 minuta, zastupnica Karamehić-Abazović niz puta koristi jedan pojam, koji, čini se, savršeno opisuje stanje u kojem se nalazi koalicija kojoj pripada.

“Pokušavamo”, kaže ona, “ovu zemlju, centimentar po centimetar, koliko god to frustrirajuće bilo (sic!), a jučer nam je bilo frustrirajuće (sic!)…”

Zatim, veli: “Mi smo u Parlamentu bili, po ko zna koji put, poprilično frustrirani (sic!) činjenicom…”

Pa onda: “Ne znam, jako sam frustrirana (sic!) činjenicom da…”

Upućeni kažu da je frustracija “uskraćivanje, delimično ili potpuno, nekog nagonskog prohteva ili želje, odnosno privremeni ili trajni neuspeh u dostizanju željenog cilja”. Riječ potječe od latinskog frustra, što znači uzalud.

Neispunjena politička želja zastupnice Karamehić-Abazović, kao i njene bivše ali i sadašnje stranke, jeste značajan napredak na evropskom putu Bosne i Hercegovine. Glavna prepreka ostvarenju te želje jesu Milorad Dodik i SNSD. A s obzirom da Trojka, uprkos višestrukim pokušajima, nije izbacila Dodika i SNSD iz vlasti, našla se u stanju teške frustracije.

Kako kažu stručnjaci, frustracija se pretvara u ljutnju, bijes ili očaj. Vidimo to i na primjeru zvaničnika Trojke, koji su, kako vrijeme prolazi, ili sve više bijesni (Elmedin Konaković, Sabina Ćudić, Zukan Helez) ili sve više apatični (Edin Forto, Nermin Nikšić, Denis Bećirović).

Zastupnica Karamehić-Abazović spada u prvu grupu zvaničnika Trojke; dakle, u one koji frustraciju preobražavaju u agresivnost, tačnije jednu specifičnu vrstu arogancije, kojom je inače mirnu voditeljicu BHRT-a, Željanu Mehmediku, iziritirala u toj mjeri da ju je morala izuti iz cipela (“Jedino dobro u ovome svemu što ste rekli je…”), i to, čini se, bez ikakve zle namjere.