Pero Previšić, predsjednik Čapljinske neovisne stranke i član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora, javno je otvorio pitanje projekta Gornji horizonti, upozorivši da se radi o jednom od najrizičnijih infrastrukturnih zahvata planiranih u Bosni i Hercegovini u posljednjih nekoliko decenija, koji sve otvorenije i grublje narušava stabilnost Hercegovine, posebno njenih vodotokova.

 Prema Previšićevim navodima, projekt Gornji horizonti predstavlja najopsežniju hidroenergetsku intervenciju na prostoru BiH još od 1970-ih godina, a njegova formalna svrha je preusmjeravanje voda iz gornjeg sliva Neretve u sliv Trebišnjice radi povećanja hidroenergetskog potencijala. Međutim, iza te energetske komponente, kako ističe, stoji čitav niz hidroloških, ekoloških, seizmičkih, političkih i sigurnosnih posljedica, koje direktno pogađaju Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i šire područje Jadranskog mora. Dugogodišnji projekt s novim političkim zamahom Ideja Gornjih horizonata pojavila se još 1950-ih godina u okviru jugoslavenskog plana „Veliki hidroenergetski sistem Trebišnjice“. Do početka rata realizirana je samo prva faza, poznata kao Donji horizonti, kada su izgrađene hidroelektrane Trebinje I, Trebinje II, PHE Čapljina i Plat, koja je danas u sistemu Hrvatske elektroprivrede. Sam projekt Gornjih horizonata tada nije realiziran, ali od 2006. godine, prema Previšiću, ponovo dobija snažan politički i komercijalni zamah, posebno u entitetu RS. Ključni objekti projekta su hidroelektrane Dabar (160 MW), Nevesinje te rekonstrukcija i proširenje HE Bileća, uz izgradnju kompleksnog sistema tunela za preusmjeravanje voda na relaciji Zalomka – Nevesinje – Dabarsko polje – Fatničko polje – Trebišnjica. Previšić upozorava da bi ovakvo preusmjeravanje moglo poremetiti podzemne vodotokove sve do Neretve, uključujući pritoke poput Bregave, Bune, Bunice i Zalomke, koje su dijelom povezane kroz podzemni kraški sistem. 

Rizici po Neretvu, pitku vodu i poljoprivredu

 Posebno je naglašena hidrološka osjetljivost sliva Neretve, rijeke čija ravnoteža zavisi od odnosa slatke i morske vode. Umjetno smanjenje dotoka slatke vode, upozorava Previšić, može dovesti do zaslanjenja tla, prodora morske vode u unutrašnjost i salinizacije podzemnih voda, čime bi bilo ugroženo snabdijevanje pitkom vodom u Čapljini, Metkoviću, Opuzenu i cijelom donjem toku Neretve. Takav razvoj događaja imao bi i teške ekološke posljedice, uključujući nestanak ribljih vrsta, degradaciju močvarnih područja i narušavanje kompletnog ekosistema delte Neretve.

Seizmička prijetnja i mogući sistemski kolaps

 Previšić je posebno upozorio na činjenicu da se područje Uloga i gornje Neretve nalazi u jednoj od najtrusnijih zona jugoistočne Evrope. Izgradnja velikih akumulacija u takvom području povećava tektonski stres, a problemi su se, prema njegovim riječima, već pojavili na projektu HE Ulog, uključujući gubitke vode, pukotine na akumulaciji, destabilizaciju terena i nepoštivanje biološkog minimuma rijeke. Stručni modeli, kako navodi, ukazuju na mogućnost lančanog oštećenja brana nizvodno, stvaranja razornog poplavnog vala i ugrožavanja hidroelektrana Grabovica, Salakovac, Mostar i Čapljina, u scenariju koji se poredi s pokušajem rušenja brane Peruća 1993. godine. 

Ekonomska šteta veća od koristi

 Iako se projekt predstavlja kao energetski isplativ, Previšić tvrdi da bi ekonomska šteta višestruko nadmašila dobit. Delta Neretve proizvodi između 70 i 80 posto hrvatskih agruma, značajan dio povrtlarskih kultura i ima veliki izvozni potencijal prema EU. Zaslanjenje tla, upozorava, moglo bi uzrokovati gubitke od stotina miliona eura godišnje, dok je vrijednost pitke vode i vodonosnika koji ovise o Neretvi praktično neprocjenjiva. Turizam bi, dodaje, mogao pretrpjeti nenadoknadivu štetu, a u slučaju seizmičkog incidenta, posljedice bi se mjerile i ljudskim životima. 

Politička odgovornost i ignorisanje sudova

 Previšić je ukazao i na političku dimenziju projekta, navodeći da su u njega uključeni politički vrh RS, regionalni energetski interesi i povezane strukture u susjednim državama. Posebno je kritikovao, kako kaže, šutnju institucija Hrvatske, iako su posljedice projekta direktno prekogranične. Podsjetio je i da su sudovi u BiH poništili dio dozvola za HE Dabar, ali da se radovi uprkos tome nastavljaju, što vidi kao presedan nepoštivanja sudskih odluka i dokaz institucionalne zarobljenosti. 

Čapljina kao najugroženija tačka

 Za Čapljinu, prema Previšićevim riječima, Gornji horizonti predstavljaju egzistencijalnu prijetnju zbog položaja na granici slatke i morske vode, zavisnosti poljoprivrede od stabilnog dotoka Neretve i ranjivosti vodocrpilišta. Rizici uključuju salinizaciju podzemnih voda, propadanje zemljišta, gubitak bioraznolikosti i dodatnu opasnost od poplava u slučaju potresa.

Alternativa postoji

Previšić zaključuje da Gornji horizonti nisu energetski nužni, te da postoje znatno sigurniji modeli razvoja, poput modernizacije postojećih hidroelektrana i razvoja vjetroenergije na hercegovačkim visoravnima. „Voda Neretve nije resurs koji pripada političkim strukturama ili privatnim energetskim interesima. Ona pripada ljudima nizvodno, prirodi i generacijama koje dolaze“, poručio je Previšić, ističući da se projekt Gornji horizonti ne može opravdati nijednim racionalnim kriterijem održivog razvoja, prenosi Politicki.ba.