Gost emisije Art Kvart FTV-a bio je Emir Hadžihafizbegović, jedan od najznačajnijih glumaca bh. i regionalne scene. Glumac snažnog filmskog i pozorišnog izraza, iza kojeg stoji više od četiri decenije rada, deseci filmskih uloga, stotine pozorišnih predstava i brojne nagrade.

U razgovoru za Art Kvart, govorio je o svom glumačkom putu, Akademiji, filmu i teatru, političkom stavu, predstavi Žaba, monodrami Sve je do nas, Kamernom teatru 55, ali i o potrebi da umjetnik ostane odgovoran prema društvu u kojem živi.

Hadžihafizbegović smatra da u glumačkom poslu nije presudna slava, već trajanje, koje se može postići isključivo profesionalizmom.

„Jednom su me pitali šta je najvažnije u ovom poslu. Ja sam rekao – trajati. Andy Warhol je rekao da će u 21. vijeku slava trajati 15 minuta. I to je tačno. Ali ja sam se uvijek trudio da trajem.“

Prvi film i susret s kamerom

Još kao student Akademije scenskih umjetnosti dobio je veliku filmsku ulogu u filmu Otac na službenom putu, što je snažno obilježilo njegov profesionalni put.

„Kao student druge godine Akademije dobio sam veliku ulogu. Došao sam na set i nisam znao šta je šarp, skript, gaffer… Moj prvi kadar u životu bio je s Pavlom Vuisićem. Kamera Vilka Filača, Kusturica iza nje. To se pamti cijeli život.“

Glumački habitus, kako kaže, nastaje iz božjeg dara, Akademije i dubokog interesa za ljude s društvenih margina.

„Gluma se sastoji od božjeg dara, Akademije i ljudi. Mene su uvijek zanimali ljudi s margine – beskućnici, Romi, ljudi koji su pali s društvenog vrha. Iz tog stanja duha sam crpio energiju.“

Emir Kusturica – profesor i kontroverza

O svom profesoru govori s umjetničkim poštovanjem.

„Kusturica je bio sjajan profesor i izuzetan rediteljski talenat. Ali loša procjena na koju će stranu historije stati. Tragedija genija.“

Hadžihafizbegović jasno razlikuje bavljenje politikom od posjedovanja političkog stava, koji smatra moralnom obavezom.

„Ja se nikad nisam bavio politikom, ali sam imao politički stav. U Bosni i Hercegovini biti konformista znači biti kukavica.“

Smatra da je cijela historija umjetnosti neraskidivo vezana za politiku i društveni kontekst.

„Šta je grčka drama ako nije politika? Šta su Sofokle, Euripid, Šekspir, Čehov? Sve je to politika. Ne postoji apolitična umjetnost.“

Navodi brojne svjetske umjetnike koji su platili cijenu zbog svojih političkih uvjerenja.

„Muhamed Ali, Marlon Brando, Sartre, Havel, Sean Penn, Chaplin – svi su platili cijenu stava. I ja sam je platio. I ponosan sam na to.“

Odbijanje uloga i umjetnička vertikala

Uloge je birao prema ličnoj i umjetničkoj savjesti, a ne prema honoraru.

„Odbijao sam uloge koje nisu prolazile kroz moju duhovnu vertikalu. Radio sam filmove i besplatno, ako sam vjerovao u scenarij i ljude.“

Kaligulu vidi kao lik koji snažno korespondira sa savremenim društvom.

„Kaligula danas hoda Sarajevom. Kao i Ričard Treći, Otelo, Lopahin. Vremena se mijenjaju, ljudi ostaju isti.“

„Žaba“ – antologijska predstava

Predstava Žaba ostavila je dubok trag, kako na glumce, tako i na publiku.

„Poslije 300 predstava nije problem kad nestane rekvizit, problem je kad nestane čovjek. Mirso Tuka je bio duša te predstave.“

Smatra da je predstava Žaba nepravedno izostavljena s MESS-a.

„Selektor mi je rekao da je to najbolje što je ikad gledao u teatru, ali predstava nikad nije igrala na MESS-u. To je teatarski falsifikat.“

Filmski opus

Precizno vodi evidenciju svog rada i ističe regionalni i međunarodni karakter karijere.

„Imam 71 igrani film: 26 u BiH, 19 u Hrvatskoj, 11 u Srbiji, filmove u Sloveniji, Italiji, Turskoj… Ako se sam ne baviš svojim opusom, neće niko.“

Priprema monografiju u kojoj govori o životu, umjetnosti i borbama.

„Radni naslov je ‘Sve moje borbe, pobjede i ožiljci’. Moj život je bio fajt. Uglavnom sam pobjeđivao, ali su ostajali ožiljci.“

Monodrama je njegov lični odgovor na stanje duha u društvu.

„Problem svijeta danas je stanje duha. Kroz lik profesora matematike govorio sam o primitivizmu, neznanju i banalizaciji društva.“

Teatar kao posljednje utočište

Vjeruje da teatar nije u krizi jer nudi živi kontakt s čovjekom.

„Film je u krizi, muzika je u krizi, ali teatar nije. Ljudi žele živog čovjeka. Umjetnost može promijeniti svijest.“

Glumu vidi kao terapiju i poziv koji vrijedi živjeti.

„Gluma je terapija. To je prelijep posao. I dok je kultura žilava, kako je govorio Kara Hasan, ni državi se ne može desiti ništa loše.“