Piše: Sanin Mirvić / Odgovor.ba

Iza kosmopolitske slike Sarajeva – evropskog, otvorenog grada – svakodnevnica često razotkriva drugu logiku: sitna isključivanja i borbe za “pravo” na prostor, zvuk, ukus, simbol, status pravog Sarajlije. Tu se ne događa nikakav dramatičan preokret; događa se navika. Provincijsko se ne uvodi dekretom, nego se normalizira kroz male, stalne ustupke “urednosti”.

Da bismo razumjeli taj mehanizam, treba gledati iza dnevnopolitičke buke. Ključ je u kulturnom kodu koji strah od složenosti pretvara u normu a proceduru preusmjerava u dojam.

Metoda je namjerno skromna: kroz nekoliko recentnih, vidljivih slučajeva iz sarajevske Općine Centar postaje vidljivo kako se jedan kulturni kod pretvara u administrativnu praksu i svakodnevnu političku tehnologiju. Centar nije izabran zato što je “jedini”, nego zato što se u njemu sporovi jasno vide: dovoljno su dokumentirani, a dovoljno su “mali” da pokažu kako sistem radi .

Radićeva ulica, parking i metadonski centar nisu tri odvojene priče, nego tri varijante istog režima – u betonu, zvuku i granicama. Ono što se prodaje kao “uređenje”, “ugodnost” ili “normalizacija”, često radi kao prevođenje prava u privilegiju i javnog kriterija u bliskost. U tom prevodu konflikt prestaje biti spor o pravilima, a postaje spor o tome ko je “razuman”, ko “kvari”, ko “pretjeruje”. Grad se tada ne upravlja pravilima nego atmosferom.

U tom smislu teorija nije ukras nego alat: treba nam jezik koji objašnjava kako “normalnost” postaje sredstvo kontrole, a “red” moralna poluga.

Teorijski ključ: Schillingov “kulturni kod”

U studiji Malograđani: Mentalitet i životni stil (Kleinbürger: Mentalität und Lebensstil, Campus, 2003) Heinz Schilling malograđanštinu shvata kao stabilan obrazac samorazumijevanja: način da se svakodnevica izravna tako da postane čitljiva, predvidiva i podnošljiva. U tom kodu pojam reda (njem. Ordnung) nije tehničko pitanje nego moralna kategorija: uredno je dobro, neuredno je sumnjivo.

Drugi element je blizina i distinkcija "Mi/Ne-Mi". Ona daje osjećaj zajedništva, ali proizvodi i sitne mehanizme nadzora: ko je “naš”, ko ima pravo na izuzetak, ko smije biti glasan, ko smije biti “drugačiji”, a ko se mora prilagoditi. Tako nastaje figura konformiste (njem. Spießer) koji ne mora kontrolirati institucije da bi kontrolirao granice “pristojnog”.

Politizacija koda ne proizvodi otvorenu netrpeljivost, nego banalniji i učinkovitiji mehanizam: pluralnost se diskvalificira kao "neuredna". Time se i sama pravila razvlače – postaju strožija prema "drugima", a prilagodljiva "našima".

Slučaj 1: Parking kao mikrosuverenitet — Ordnung bez pravila

Pitanje parkinga ovdje ne znači samo infrastrukturu. On je mala suverenost: komad grada koji se može zauzeti, obilježiti i pretvoriti u privilegiju, uz retoriku “reda” i “normalnog života”. Zato je dobar indikator malograđanskog koda: pokazuje kako se moralna ideja urednosti pretvara u tehniku isključivanja.

U dopisu Savjeta MZ Park–Višnjik Općinskom vijeću Centar opisuje se situacija u kojoj načelnik Srđan Mandić početkom 2024. prima “grupu građana”, nakon čega se na terenu pojavljuju fizičke zapreke i rezervacije mjesta bez općeg akta i bez procedure koja bi važila za sve. Tu leži suština: minimum koji čini pravnu državu jeste jasan javni kriterij, odluka u formi akta, obrazloženje, mogućnost žalbe. Umjesto toga, pravo se distribuira putem pristupa – ovisno o tome ko je došao, ko ima kanal.

Rampa nije neutralan predmet. Ona je granica: znak da je javno postalo polu-privatno, i da “red” ne dolazi iz pravila nego iz moći da se prostor pregradi. 

Drugi korak je moralizacija spora. U slučaju parkinga kod Narodnog pozorišta sukob se najprije obuče u dikciju "borba protiv “bezakonja”, da bi se potom eskalirao vezivanjem komunalnog pitanja za Dan žalosti “dok su sve oči uprte u Srebrenicu”. Na taj način se spor o kriteriju (ko smije i po kojem pravilu koristi javni prostor) prevodi u moralnu dramaturgiju: ovdje stoje čuvari pijeteta i reda, tako se nalaze bezobzirni ometači. Cilj više nije da argument pobiti činjanicama i procedurom, već da se protivnik se etički diskvalificira.

U tom obrascu parking postaje model: Ordnung funkcionira bez pravila, autoritet bez transparentnog kriterija – i baš zato izgleda “prirodno”.

Slučaj 2: Urbana estetika kao prisila 

Spor oko audiovizuelne instalacije u Radićevoj, na prvi pogled, izgleda kao spor o muzičkom ukusu. Suštinski, ipak, nije u tome. Suština je u moći: ko ima pravo zvuk pretvoriti u javnu infrastrukturu – u nešto što prodire u tuđe domove, prekida san i nameće se? Jer zvuk nije dekoracija. Zvuk je čin osvajanja prostora.

Suština prigovora stanara Radićeve nije bila estetska ("ne sviđa mi se pjesma"), već principijelna: protiv kontinuiteta i intenziteta. Ista pjesma, neprestano, preglasno – kao da je javni prostor nečija privatna pozornica. Pravo pitanje jeste pravni okvir: standardi buke, dozvole, odgovornost. Međutim, sukob se ne rješava ulaskom u pravo, već se namjerno pomiče u domen dojma i atmosfere. 

Kao razrješenje, načelnik Mandić nudi i najavljuje “testni period”: zamjena jedne pjesme playlistom, podešavanje jačine "da nikome ne stvara nelagodu". To zvuči razumno – i upravo je u tome problem. Naime, prigovor se time premješta s terena prava (na mir, zdravlje, privatnost) na teren ugođaja. Građanin više nije nosilac prava, već potrošač atmosfere. A kad se pravo svede na ugođaj, jedina mjera postaje volja ili hir onoga pušta muziku.

Slučaj 3: “Ne u mom dvorištu” — Metadonski centar kao pokretni višak

Preseljenje metadonskog centra sa Gorice, nakon višegodišnjih pritisaka mjesne zajednice, nosi klasičnu logiku "Ne u mom dvorištu" (engl. Not In My Backyard). Na površini, radi se o brizi za sigurnost, djecu, “mir” i vrijednost imovine u naselju. U dubljem sloju radi se o staroj urbanoj operaciji: društveni problem se ne tretira kao pitanje javnog zdravlja, nego kao smetnja prostornom poretku. Ordnung tu prestaje biti pravilo i postaje geografija: red se ne uspostavlja rješavanjem, već prostornim pomjeranjem nepoželjnog.

Mehanizam je prevođenje prava u prizor. Umjesto da se ovisnost i terapija shvate kao pitanje javnog zdravstva, oni postaju nešto što kvari izgled naselja: stvar koja “ne pripada ovdje”. Problem više nije sistemski, već scenografski: ne kako ga riješiti, već kako ukloniti tužnu scenu iz vidokruga. A kad se socijalna realnost tretira kao mrlja na pejzažu, “rješenje” postaje izmještanje, ne integracija.

U kontekstu gentrifikacije taj impuls jača: kako rastu cijene nekretnina, raste osjetljivost na sve što narušava investicioni brend mjesta. Metadonski centar tada smeta ne zato što terapija “ne radi”, već zato što podsjeća da grad nije samo panoramska slika nego i bolnica, i rub, i mjesto oporavk. Tu se spajaju tržišni interes i malograđanski kod: “red” sada znači filtriranje nepoželjnog, kako bi se očuvala komercijalne i simbolička vrijednosti prostora.

Zato ovo nije tek sukob “komšija” i “ustanove”. To je obrazac u kojem se javno zdravlje tretira kao prostorna greška, a solidarnost kao prijetnja komforu.

Infrastruktura autoritarne svijesti: Kada atmosfera pojede pravo

Tri slučaja – parking, Radićeva i metadonski centar – na prvi pogled izgledaju kao tri odvojene teme: komunalni red, urbana estetika, javno zdravlje. Ispod te površine, međutim, ostaje ista operativna logika. Umjesto da se lokalna zajednica vodi pravilima koja vrijede za sve, ona se vodi improvizacijama koje proizvode osjećaj “reda” i “normalnosti”. Političko pitanje (ko smije, ko odlučuje, po kojem kriteriju) neprestano klizi u pitanje dojma: izgleda li uredno, djeluje li kulturno, smiruje li situaciju.

U tom trenutku događa se presudna zamjena: princip postaje scenografija. Rampa glumi pravilo, zvučnik glumi vitalnost, preseljenje glumi rješenje. Cijena te iluzije je uvijek ista: nestaje jasan akt, javni kriterij, mogućnosti žalbe i obaveza obrazloženja za one koji stoje izvan “kruga”. Sve što preostaje je da atmosfera izgleda razumno.

Tu prava ne bivaju ukinuta, već degradirana. Sve što je trebalo biti zajamčeno – mir, pristup, transparentnost, socijalna briga – postaje usluga koja se odobrava po volji, a ne pravo po zakonu. To je teren na kojem politički sukob postaje moralni: ne borba za pravila, već bitka "pristojnih" protiv "smetnji". I iz te iskvarene logike narasta najopasnija potreba: žudnja za autoritetom koji će, jednom zauvijek, nametnuti "red".