Da bi uopšte bili politički vidljivi u RS-u, morate srbovati na N-tu. Morate biti veći četnik od četnika, veći nedavač Kosova od bilo kojeg Srbina iz Srbije, veći ljubitelj Vučića od bilo kog ćacija, veći rusofil od Putina, veći svetosavac od patrijarha, i – obavezno – emotivno i politički kompatibilni s ratnim zločincima i njihovim ideološkim naslijeđem. Bez toga nema političkog vazduha, nema medijskog prostora, nema birača, što je najtragičnije. Sve ostalo je egzotika, incident ili kratkotrajna greška u nakaradnom sistemu, piše Dragan Bursać za Hayat.ba.

Počesto se ne slažem sa Srđanom Puhalom, ali mu ovdje, što se kaže, svako slovo potpisujem. On veli u svom tvitu: “Branko Blanuša došao na čelo SDS-a – znači izgubio je nevinost. Sada će morati da govori sve što govore Dodik i Stanivuković, samo još ekstremnije“.

I to je, zapravo, sva poenta političkog srbovanja sa ove strane Drine.

Pojačano srbovanje kao politička dijagnoza zapadno od Drine

Jer da bi uopšte bili politički vidljivi u RS-u, morate srbovati na N-tu. Morate biti veći četnik od četnika, veći nedavač Kosova od bilo kojeg Srbina iz Srbije, veći svetosavac od patrijarha, i – obavezno – emotivno i politički kompatibilni s ratnim zločincima i njihovim ideološkim naslijeđem. Bez toga nema političkog vazduha, nema medijskog prostora, nema birača, što je javažnije odnosno najžalosnije. Sve ostalo je egzotika, incident ili kratkotrajna greška u sistemu.

Za Branka Blanušu taj prvi dio – onaj koji se tiče ratnih zločinaca – ne bi trebalo da bude težak. On dolazi iz stranke Radovana Karadžića-zločinca. Iz stranke Momčila Krajišnika-zločinca. Iz stranke Biljane Plavšić-zločinke. Dakle, iz političkog inkubatora u kojem se devedesetih nije mogao ni okrznuti vrh SDS-a, a da nisu ili direktno učestvovali u zločinima ili bili u nekoj organskoj, logističkoj, ideološkoj vezi s njima. Ko to danas pokušava relativizirati, ili laže ili vrijeđa elementarnu inteligenciju i pravno-historijske činjenice.

Zato se od Blanuše naprosto očekuje da srbuje. I to ne obično, rekreativno, nego takmičarski. U ful SDS modu iz zlatnih, da ne kažem ratnih dana. Da u srbovanju pretekne i Dodika i Stanivukovića. Da se dokaže. Da ode na noge Vučiću naravno. Da bude veći ćaci od ćacija iz Pionirskog parka. Takva mu je sudbina, jbg.

A sad dolazimo do paradoksa.

Blanušu niko ništa neće pitati

Sve i da Blanuša ne želi biti takav – sve i da se probudi jednog jutra kao instant reformista, evropski konzervativac, umiveni socijaldemokrata s desnocentričnim nacionalnim predznakom – on sebe dovodi u ozbiljnu opasnost da ga u političkom smislu nestane brže nego što se pojavio. Kao ljetnji vihor. Kao politička greška u štampi.

Jer oni koji bi voljeli da ga nema – a ima ih mnogo – nisu primarno u Dodikovom taboru. Ne. Njih ima najviše u takozvanoj opoziciji kojoj pripada Blanuša. Nemojte se zavaravati. Neuspjehu Branka Blanuše bi se najviše obradovao prvo prvo Draško Stanivuković. Pa onda nezadovoljno, da ne kažemo frustrirano krilo SDS-a. Pa ostatak opozicije koja ga nikad nije ni poznavala, niti doživljavala kao „svog“. Tek onda dolaze Dodikovi jastrebovi, kojima je svejedno ko je s druge strane dok god igra po pravilima igre koja je Dodik davno iscrtavao.

Zato Blanušu u 2026. ne čeka (samo) pitanje hoće li biti predsjednik Republike Srpske ili tek kandidat za tu funkciju. Njega čeka ona čuvena unutarnja i spoljašnja bitka – ali u lokalnoj, brutalno ogoljenoj verziji.

Na unutarnjem planu, on mora biti veći četnik od četnika, veći ćaci od ćacija i politički vidljiviji od Dodika i Stanivukovića zajedno. I sve će to nekako ispuniti, osim ovog posljednjeg. Jer kad se pogleda medijski kolač u Republici Srpskoj, Dodik i Stanivuković drže apsolutno sve – osim možda BN televizije. Sve ostalo je pod njihovom kontrolom, direktnom ili indirektnom. U takvom ambijentu Blanuša trenutno ne postoji kao političko biće, nego kao interesantna fusnota.

Dva lica kao neizbježnost?

Zato mu ostaju mediji izvan RS-a. Prije svega u Federaciji BiH. A to automatski proizvodi nepovjerenje – i prema njemu i prema ostatku Bosne i Hercegovine. Na tim medijima, Blanuša će igrati ulogu koju je Stanivuković igrao prije nekoliko godina: progresivnog, mladog, obrazovanog čovjeka, novog lica, nekoga ko „nije kao oni stari“. Dobro, Draško nikad nije ispunio ovo s obrazovanjem, ali je narativ funkcionisao, ako me razumijete.

Problem nastaje onda kad se Blanuša vrati u Banjaluku. Jer tada mora trostruko pojačati srbovanje. Da nadoknadi „izdaju iz Sarajeva“. Da dokaže lojalnost neočetničkom puku. Da se opere od sumnje da je previše umiven, previše evropski, previše normalan i multinacionalan, gluho bilo. Rezultat? Politička šizofrenija na kub. Jedno lice za Sarajevo, drugo za Beograd, treće za Banjaluku. Ali nije to prvi put. To je već standardni politički poremećaj u ovom entitetu.

Anonimus kao pobjednik ili pokajnik?

A sad činjenice. Branko Blanuša je jednoglasno izabran za predsjednika SDS-a. Skupština stranke mu je dala punu podršku. I bivši lideri su bili tu – Šarović, Govedarica, Bosić. Nije bio Milan Miličević. Simbolika je jasna. Blanuša je proizvod kampanje, kompromisa, ali i potrebe. Stranka je ostala bez lica, bez energije, bez pravca. Trebao im je neko nov. Anonimus. Projekcija. Nada i obećanje…

U septembru je bio politički anonimus. Danas je predsjednik SDS-a, potencijalni kandidat za predsjednika Republike Srpske 2026. Godine i mogući predsjednik u prelaznom periodu.

Jelena Trivić, najodanija Vučićeva pulenka za RS je to lijepo upakovala. Govorila je o odgovornosti, viziji, saradnji, promjenama. Sve te riječi u Republici Srpskoj imaju isto značenje kao i „mir“ 1992. godine – zvuče lijepo, ali služe da pokriju pripreme za političko nasilje nad zdravim razumom. A saradnja, nije slagala Jelena, ona se tiče još dubljih odnosa sa Vučićevim režimom.

I zato se vraćamo na početak. Blanuša će morati biti radikalniji od Dodika i Stanivukovića. Ne zato što to želi. Nego zato što sistem i glasačko tijelo to traže. Jer u RS-u nema umjerene nacionalne politike. Ima samo takmičenje u ekstremizmu, srbovanju i četničanjiu. A ko odbije da se takmiči – automatski ispada iz igre.

To je tragedija ne samo Branka Blanuše, nego i onoga što se zove opozicija, politika i budućnost ovog prostora. Jer svaki novi lider ne dolazi da mijenja sistem, nego da se u njega uklopi, da ga radikalzuje i ojača. Malo svježiji, malo mlađi, ali jednako nacionalistički otrovan.

I tu, na kraju, nema nikakve misterije. Samo kontinuitet. I malo lošija kopija starog, originalnog zla.