Usvajanje budžeta Opštine Budva, uz podršku DPS-a, bivši šef diplomatije Miodrag Vlahović ocijenio je kao duboko pogrešan i politički destruktivan čin, upozoravajući da se time legitimizuje opasna teza prema kojoj je kritički odnos prema Crkvi Srbije isto što i „antivjersko“ uvjerenje.

Takvo izjednačavanje, podsjeća Vlahović, Crna Gora je već iskusila u periodu 1918–1920, sa tragičnim posljedicama.

Prema njegovim riječima, izjednačavanje vjere sa Crkvom Srbije u Crnoj Gori nije samo plitkoumno, već i sramno, jer svjesno ekstremizuje svakoga ko se kritički odnosi prema, kako navodi, rušilačkom i antidržavnom djelovanju te organizacije. On ocjenjuje da je DPS i ranije, kroz pojedine izjave i političke signale, nagovještavao ovakav kurs, ali da je sada on prvi put pretočen u jasan i praktičan politički stav.

Pobjeda, podsjeća da je odbornik DPS-a, Nikola Milović, objasnio zašto je njegova partija postala dio "platforme za spas grada".

- Budva je bila primjer nestabilnosti osam godina. Uspjeli smo da saniramo komunalni haos i riješimo plan privremenih lokacija. Želimo ekonomski iskorak. Jasno saopštavam podržaćemo budžet, uključujući i stavku za izgradnju pravoslavnog hrama, jer nismo antivjerska stranka - poručio je Milović.

Vlahović smatra da paktiranje DPS-a sa PES-om, navodno u ime prioritetne evropske agende, dobija potpuno drugačije značenje kada se kombinuje sa, kako kaže, konfuzijom između pojmova vjere i centralne agenture velikosrpske politike u Crnoj Gori. Evropski put države, naglašava, jeste nesporan i istorijski prioritet, ali ne može biti opravdanje za politiku koja dopušta ili podstiče proces srbizacije Crne Gore i urušavanje njenog demokratskog, građanskog i nacionalnog identiteta.

Povratak na vlast, ističe Vlahović, legitiman je politički cilj svake partije. Međutim, legitimnost načina na koji se do vlasti dolazi, kao i posljedice takvog povratka, ne mogu se podrazumijevati. One se, kaže, moraju dokazivati odgovornom politikom. Paktiranje sa Crkvom Srbije i njenim političkim saveznicima u tom smislu, po njegovoj ocjeni, ne doprinosi jačanju političke vjerodostojnosti.

Posebno upozorava na opasnost od „provincijalizacije“ Crne Gore – države koja se miri sa Temeljnim ugovorom, ćuti na istorijski revizionizam i relativizaciju ratnih zločina i zločinaca. Takva Crna Gora, zaključuje, ne može biti slobodna.

Vlahović konstatuje da je svjestan reakcija koje ovakvi stavovi izazivaju – od medijskih bojkota do organizovanih harangi i pokušaja diskreditacije. Ipak, poručuje da takve reakcije samo razotkrivaju suštinu problema u aktuelnoj crnogorskoj političkoj stvarnosti, koji nije u kritici nekolicine ljudi, već u mnogo dubljoj i ozbiljnijoj krizi političke orijentacije i odgovornosti.