U novu godinu ulazimo s energijom umjetnika koji je već izgradio prepoznatljiv muzički izraz, ali sve češće ga gledamo i u glumačkim ulogama. Bilo na sceni ili pred kamerama, njegova prisutnost ne traži pažnju, ona je prirodno preuzima, noseći sa sobom radost, humor i životnost. Mario Knezović, muzičar i glumac, bio je gost u programu FTV-a.

Napor ili prirodnost pozitivne energije

Pozitivan stav, u današnjem vremenu, teško je imati. Koliko je to napor, a koliko prirodnost, Knezović pojašnjava kako se radi o 'stalnoj borbi'.

„Ima i prirodnosti, ima i napora. To je stalna borba. Ja isto znam zapasti u neke mrakove iz kojih se čupam - sam ili imam ljude koji mi nekad pomažu u tome. Ali načelno sam optimista - onaj koji voli život sam po sebi. Mislim da je život dar i da je svaki oblik života, pogotovo nas ljudi,  bez obzira na imovinsko stanje ili okolnosti, da je veći, da je ipak dar, i da je veći od okolnosti koje su nam zadate“, kazao je na samom početku Knezović.

Muzika ili gluma

U razgovoru je pojasnio povezanost muzike i scene, kazavši kako se 'gluma nekako dogodila', a kako mu muzika pomaže u glumi. „Daje mi ritam, daje mi melodiju, a gluma daje prezentnost na sceni“, navodi. Isprepletenost muzike i scene, te jako dobro snalaženje u oba segmenta umjetnosti, kaže Knezović, instinktivno je, što na kraju pojašnjava njegovu snagu i autentičnost na sceni. Samo ljubav prema umjetnosti koja dolazi iz srži ljudskog bića može biti instinkt, a ulogom u seriji 'Kotlina', koja se emituje na Federalnoj televiziji, Knezović je pokazao profesionalnost i sigurnost.

„Bio sam u dobrim rukama. Imao sam milion pojasa za spašavanje i osjećao sam se komotno, da me nije sram ponuditi nešto. A s Danisom sam izgradio takav odnos, da ako predložim nešto i svidi mu se, hoće prihvatiti“, rekao je.

Na pitanje kako je došlo do projekta Cirkus Columbia, Knezović pojašnjava:

„Slučajno je sve. Moja mama mi cijeli život daje epitet da sam sretno dijete i pokazalo se u puno slučajeva da je žena upravu. U Sarajevu sam bio pozvan da radim predstavu u Kamernom teatru sa Zanom Marjanović i Segorom Hadžagićem. Mislili su da ja mogu napraviti tu ulogu i ja sam pristao, zato što su oni vjerovali u mene. I u Kamernom teatru smo imali probe svaki dan. U međuvremenu se događao casting u jednoj od prostorija. Ja nisam imao ni poriv da izađem na casting. Dok me Timka Grin nije pitala da li bih izašao na casting, onda sam rekao hajde, nisam nikad bio. I njima se jako svidjelo. I Danisu. Ja nisam tada znao ni koji je film u pitanju, ništa. Kasnije su me kontaktirali i rekli da sam dobio ulogu“, kazao je Knezović.

Album 'Najgori' – klackalica svjetla i tame

Kako čovjek postane 'najgori', šta je prelomna tačka koja nas odvede ka drugoj strani – šta se u čovjeku slomi, da izgubi vjeru u dobro i okrene se lošem – o svemu tome govori i album 'Najgori'.

„Gdje je počelo, gdje se to slomilo, kada se prvi put nešto dogodilo da čovjeka odvuče? 'Najgori' se bavi time, tom klackalicom kad prelazimo na drugu stranu“, istakao je Knezović.

O samom nastanku albuma i kako je sve počelo, pojasnio je: „Krenulo je sve sa sintisajzerima. To su stari sintisajzeri koji su mene dosta inspirirali zvukom. A neke pjesme sam napisao recimo 2006. ili 2007. ali jednostavno, nisam ih bio možda u stanju iznijeti u tom trenutku ili nisu mi imali sazvučje koje bi bilo nekako uvjerljivo, bar onako kako ja to vidim. Onda je sazrijevalo i jednostavno su se otvarala vrata cijele priče. Dakle, to nije nešto iz mene izletjelo odjednom, nego kroz neke procese. Ne mogu ni odrediti, unutar sebe, gdje su nastale te promjene, ali su nastale postepeno i prirodno i organski. Dakle, nije bilo da tražimo neku foru ili nešto što bi podilazilo publici ili ukusu koji je u trendu. Ali se dogodilo, dogodili su se ti sinhroniciteti sa tim sintisajzerima, oni se stvarno jesu ponovo vratili, pogotovo taj zvuk '80-ih. I to stvarno nije bila nikakva računica, nego nekakav, ja ih nazivam, sinhronicitet.“

'Car svojih priča'

Kako nastaju tekstovi pjesama i kako veliki broj ljudi osjeti poruku i emociju, odgovor je stvarnost i priča iz života. Svoje tekstove je od početka pisao sam, shvativši da glavna uloga u njegovoj priči može biti on ili ko god on poželi – jer je to sloboda riječi i pisanja, na kraju, muzike, same po sebi.

„Ja to proživljavam. Moja mama je predavala u osnovnoj školi. Ona mi je uvijek govorila da ne treba izmišljati - pišeš uvijek iz života, iz stvarnosti. Pisajući pismenu uvijek sam imao pauzu prvih deset minuta, da krenem. A kada krenem pričati priču, ona teče i onda se dogode imaginarni momenti koje sam domaštavao. Kasnije sam u tome bio sve više vješt. I onda sam shvatio da sam ja car svojih priča. Dakle, u mojim pričama će biti ovako, a kome se ne sviđa, neka napravi svoju priču“.

Koncerti kao razmjena energije

„Ne želim to previše osvještavati, zato što me je strah ako budem previše svjestan, da će se izgubiti magija. Ono što sam naučio je biti prisutan i biti svjestan - da je to stvarno trenutak koji me toliko drži budnim kad izađem pred ljude. Meni nije važno čak i koliko je to, je li to sto ljudi, petsto ili više. Oni učine da si prisutan i budan i to se duboko ureže u memoriji sjećanja - to daje tu prisutnost i svjesnost da će to proći.

Uvijek dajem do kraja ono što imam u tom trenutku, koliko energije imam, uvijek dajem do kraja, jer je svaki put možda i posljednji. I da nema laganja. Da ne lažem ni sebe ni druge. Toga se plašim - da ne bi ušao u neku laž. Jer sam čuvao muziku za to. Radio bih radije druge poslove, a da nju ne kompromitiram - želim je ostaviti čistom i bez skrupula i interesa“, zaključio je iskreno.

Kad publika može očekivati sljedeći album?

Pitanje koje sigurno najviše zanima publiku jeste novi album Zostera, a koji je Mario najavio za 2026. godinu.

„Tempo objavljivanja ćemo vidjeti, ali definitivno u 2026. godini“, najavio je frontmen grupe Zoster.

„Sad se bavimo o Tadiji i nekako su se otvorila neka vrata - to je nastavak priče o Najgorem Tadiji i sad se bavimo njegovim sinom. Jer i dobro i zlo koje ljudi čine, ne vraća se njima, nego onima koje ustvari najviše vole“, pojasnio je Knezović, govoreći iskreno o svoje dvoje djece i važnosti odnosa roditelj – dijete.

„Imam dvoje djece i razmišljam, ako ja činim zlo kako bi one gledale na to. To ne bi htjele da ja radim, pogotovo ne za njihovo dobro. Kao što ja ne bih htio da moji roditelji rade zlo, da bi meni bilo dobro. Dakle, jednostavno, ne želim to od njih jer to nosi i meni teret. Ja trebam živjeti s tim i traži veliku energiju da se mi suočimo sa svojim roditeljima. Moramo vidjeti ko su ti ljudi. I to je jedna vrsta sazrijevanja. Bavim se odnosom oca i sina na ovom albumu“, najavio je.