Vojni analitičar prof. Marinko Ogorec u razgovoru za HRT upozorava da se svijet ubrzano preslaguje, da intervencionizam ponovno postaje pravilo, a da u takvim okolnostima najveći rizik snose manje države.

Na pitanje o teorijama prema kojima je Maduro, pritisnut ekonomskim kolapsom, navodno tražio izlaznu strategiju uz američku pomoć u zamjenu za naftu, Ogorec je bio jasan – taj scenarij, kaže, jednostavno nije viđen.

– Da je to bio dogovoreni scenarij, onda bismo vidjeli potpuno drukčiji slijed događaja. Vidjeli bismo političke pregovore, dogovor, tranziciju. No mi smo vidjeli nešto sasvim drugo – vojnu intervenciju i otmicu predsjednika jedne suverene države, rekao je Ogorec.

Dodaje kako se o Maduru može imati različito mišljenje, ali da činjenica ostaje ista.

-On je i dalje legitimni predsjednik Venezuele. Vidjeli smo intervenciju s velikim brojem stradalih. Prema dostupnim informacijama, više od 40 ljudi je poginulo. To je stvarni scenarij koji se dogodio – istaknuo je.

Posebno je otvorio pitanje zašto je Washington kao prijelazno rješenje gurao potpredsjednicu Rodríguez, a ne oporbene čelnike koji su, prema službenim rezultatima posljednjih izbora, osvojili više od 80 posto glasova.

-To je vrlo jednostavno. Predsjednik Trump jasno je rekao da toj oporbi ne vjeruje. Smatra da nema stvarni legitimitet i uporište u venezuelskom društvu i da ne može provesti ono što je njemu važno, rekao je Ogorec.

Napominje da se, prema njegovoj procjeni, i dalje traži figura koja bi bila „najučinkovitiji predsjednik američkih interesa u Venezueli“.

– Gleda se tko bi najbolje mogao upravljati procesom u interesu Washingtona i tko bi mogao biti instaliran na tu funkciju – dodao je.

Jedan od mogućih scenarija, smatra Ogorec, jest da je Delcy Rodríguez u početku formalno prihvatila razgovore s Amerikancima, ali da pritom kupuje vrijeme.

– Postoji mogućnost da prihvati prividnu lojalnost, a zatim organizira vojni ili politički otpor eventualnoj kopnenoj intervenciji SAD-a, rekao je.

Takav razvoj događaja, upozorava, mogao bi Venezuelu gurnuti u još dublju destabilizaciju.

Bez insajdera ova operacija ne bi bila moguća

Govoreći o samoj vojnoj operaciji, Ogorec ističe da je njezina preciznost gotovo nemoguća bez pomoći iznutra.

– Ova intervencija ne bi mogla biti ovako učinkovita da nije bilo insajdera, i to vrlo blizu Madura. Amerikanci su točno znali gdje se nalazi, kako se kreće i kada treba djelovati, rekao je.

U javnosti se pojavljuju i neslužbene informacije o izdaji iz najbližeg kruga suradnika te podaci da su neki od njih godinama imali osobne i obiteljske veze sa Sjedinjenim Državama. Sve to upućuje na duboko kompromitiran sustav sigurnosti unutar samog režima, ocijenio je Ogorec.

Latinska Amerika strahuje od domino-efekta

Reakcije u regiji, naglašava, pokazuju koliko je situacija ozbiljna. Većina latinoameričkih država osudila je američku intervenciju, uz iznimku Argentine.

– Kolumbija je u međuvremenu poslala vojsku i policiju na granicu s Venezuelom. Očito postoji strah da bi sljedeća na redu mogla biti neka druga država, rekao je. Takav razvoj događaja, dodaje, mogao bi imati dalekosežne posljedice za cijelu regiju.

Prema Ogorcu, događaji u Venezueli daleko su od završenih.

-Ovo može ostati politički igrokaz velikih sila, ali jednako lako može prerasti u dugotrajnu sigurnosnu i humanitarnu krizu. U tom smislu Venezuela je danas puno više od jedne države – ona je test novog svjetskog poretka, zaključio je.

 

Iako je Europska unija u reakcijama na američku intervenciju u Venezueli uglavnom suzdržana, u europskim političkim krugovima pojavio se i strah od mogućeg presedana – ponajprije u kontekstu Grenlanda i suvereniteta Danske, članice NATO-a.

Profesor Ogorec smatra da je usporedba s Venezuelom u tom slučaju pogrešna, ali da problem ipak postoji.

-Što se tiče Grenlanda, situacija bi bila puno jasnija. Na Grenlandu već postoje vojne baze svjetskih sila, uključujući i američke. Uzimanje Grenlanda ne bi zahtijevalo nikakvu vojnu operaciju, rekao je Ogorec.

Dodaje da bi, u realnoj diplomatskoj situaciji, Washington takav interes mogao vrlo jednostavno formalizirati.

-Dovoljno bi bilo da predsjednik Donald Trump kaže kako je zbog globalne sigurnosne situacije potrebno dodatno vojno jačanje. Danska bi na to vrlo vjerojatno pristala, istaknuo je.

Problem nije vojni, nego Trumpov politički pristup

Ogorec naglašava da ključni problem nije u vojnoj logici, nego u Trumpovu političkom stilu.

-Trump nema diplomatski osjećaj. On kaže: meni treba Grenland, točka. I ja ću ga eksploatirati. Tako se ne vodi međunarodna politika, upozorio je.

Istu logiku, dodaje, vidi i u američkom pristupu Venezueli. Kada kaže da će „vratiti naftu Americi“, to je de facto isto – riječ je o intervencionizmu, samo drukčije upakiranom, rekao je.

 Ogorec otvoreno dovodi u pitanje zakonitost i američkih i ruskih poteza na globalnoj sceni.

-Niti Rusija ima pravo raditi ono što radi u Ukrajini, niti su Sjedinjene Američke Države imale pravo na ovakvu intervenciju u Venezueli, poručio je.

No upozorava da se aktualni događaji ne mogu promatrati izolirano.

-Ovo treba gledati u širem kontekstu preslagivanja međunarodne scene. Stvara se nova međunarodna arhitektura, rekao je.

Svijet izlazi iz eurocentrične faze

Prema Ogorčevu tumačenju, današnja zbivanja potvrđuju strateški zaokret koji je već službeno najavljen u američkim dokumentima.

-Više ne postoji klasični unilateralizam SAD-a, ali postoje nove silnice. Fokus se seli s eurocentričnog prostora prema Pacifiku. U tom procesu veliki se igrači tek uhodavaju, rekao je.

Takvo preslagivanje, zaključuje, nužno proizvodi nestabilnost.

-U takvim okolnostima najviše gube male i srednje države, dok velike sile testiraju granice dopuštenog, upozorio je Ogorec.