Prije nego što je u Teksasu pogubljen, osuđeni ubica Džejms Edvard Smit iznio je posljednju molbu za obrok koja je bila toliko neobična da osoblje odbilo da je ispuni. Smit je tražio komad zemlje. Prema izvještajima medija, molba je bila povezana sa njegovim duhovnim uvjerenjima za koja je vjerovao da bi mu pomogla u reinkarnaciji.

Smit, tada 37-godišnjak, upao je 7. marta 1983. godine u Junion Našnal Lajf Inšurens Kompani u Hjustonu noseći masku i pištolj. Prema sudskim zapisima, naložio je 44-godišnjem agentu osiguranja Leriju Rohusu da stavi novac u plastičnu kesu. Uprkos Rohusovim molbama, Smit ga je upucao dva puta, ubivši ga na licu mjesta.

Smit je uhapšen, a potom osuđen za ubistvo s predumišljajem i osuđen na smrtnu kaznu. Kasnije je tvrdio da je učestvovao u nekoliko "ritualnih" ubistava, iako istražitelji nisu mogli da potvrde njegove tvrdnje.

Posljednja molba

Noć prije zakazanog pogubljenja 1984. godine, Smit je tražio gomilu "rhaeakunda" zemlje, vrste zemlje koja se koristi u vudu ritualima. Njegova namjera, prema izvještajima, bila je da obavi duhovni obred za koji je vjerovao da će mu omogućiti reinkarnaciju. Njegova molba je odbijena.  Zemlja nije bila na odobrenoj listi hrane, a osoblje je reklo da ih je molba duboko uznemirila, piše "Dagens".

Umjesto toga, Smit je dobio standardni obrok. Njegov prvi datum pogubljenja je otkazan u posljednjem trenutku, što je odložilo izvršenje kazne za dvije godine. Kada se slučaj vratio na razmatranje 1990. godine, ponovo je tražio ritualnu zemlju, i ponovo mu je molba odbijena. Kasnije, tokom drugog pokušaja pogubljenja, pristao je na običan jogurt.

Na dan pogubljenja, Smit je i dalje tvrdio da nije odgovoran za ubistvo.

"Ja nisam ubica, ja lično nikoga nisam ubio", rekao je u izjavi prije nego što je primio smrtonosnu injekciju.

Prema izvještajima, njegove posljednje riječi bile su: "Hare Krišna".

Neposredno prije pogubljenja koje je izvršeno 26. juna 1990., Smit je tražio još jedno odlaganje. Pomoćnik državnog tužioca Bob Volt kasnije je rekao novinarima da ostavljanje osuđenika u neizvjesnosti do posljednjeg trenutka predstavlja psihološku okrutnost.