Aleksandar Vučić sve češće u svojim nastupima pokazuje da razmišlja o scenarijima pada vlasti i mogućim spoljnim i unutrašnjim prijetnjama, a prema mišljenju poznatog srbijanskog advokata i bivšeg ministra policije Bože Prelevića, današnja struktura vlasti u Srbiji sve više podsjeća na venecuelanski model Nicolása Madura.

Prema Preleviću, sličnosti nisu nimalo slučajne: riječ je o marginalizaciji opozicije, potkopavanju integriteta izbora, oslanjanju na paravojne strukture i dubokim vezama s organizovanim kriminalom.

"Vučić je bio uznemiren zastrašujućom sličnošću s Madurom", kaže Božo Prelević, dodajući da se u oba slučaja radi o autoritarnim sistemima vlasti koji sve više funkcionišu kroz strah od gubitka moći, piše mađarski medij Balk.hu.

Ova analiza dodatno je podstaknuta Vučićevim nedavnim nastupom u Trebinju, gdje se pojavio zajedno s Miloradom Dodikom, jasno šaljući poruku koga, uprkos presudama i političkim potresima, vidi kao svog ključnog partnera u Republici Srpskoj.

Predsjednik kao komandant “opkoljene tvrđave”

U svojim posljednjim javnim istupima, Vučić sve otvorenije govori kao čovjek koji se osjeća opsjednutim i ugroženim. Komentarišući pad Madurovog sistema, detaljno je analizirao kako je do toga došlo.

"Mi smo sve pratili. Nisam zadovoljan obimom nadzora, ali smo u cjelini dobro uradili", rekao je Vučić, govoreći o venecuelanskoj vojnoj operaciji, navodeći "uništenje sistema ranog upozorenja, pasivnost vojske i raširenu izdaju".

Istovremeno je poručio da je u Srbiji "disciplina mnogo jača nego kod njih" i da je zemlja "spremna na sve moguće scenarije i napade".

"Napadaču bi bio zadat tako snažan odgovor da mu više nikada ne bi palo na pamet da naudi srpskom narodu", rekao je Vučić.

Njegovi govori sve češće sadrže nacionalističke tonove, priče o neprijateljima i pokušajima rušenja vlasti.

"Prošle godine su pokušali da me sruše, ali im nije uspjelo", rekao je, dodatno hraneći narativ o zavjeri.

Istovremeno pokušava da iskoristi i aktuelnu američku politiku, posebno priču o Grenlandu, da bi opravdao stavove o Kosovu.

"Nećemo se miješati, neka oni odluče. Samo ćemo ih pitati: u čemu je tada bio problem s Kosovom i Metohijom? Je li se govorilo o teritorijalnom integritetu i suverenitetu?", rekao je Vučić u Trebinju.

U jednom trenutku poručuje: "Pustimo velike da rješavaju svoje probleme, a mi da se pobrinemo za one koji su nas uvijek izdavali."

Prelević ovu retoriku vidi kao mješavinu paranoje i agresije, u kojoj Vučić čas sebe predstavlja kao žrtvu, a čas kao progonitelja.

Strah od pada i cijena koju plaća država

Prema Boži Preleviću, strah srbijanskog predsjednika dodatno je pojačan novom američkom strategijom prema državama bogatim resursima. Srbija, kako ističe, ima značajne rezerve litija i bora, što je čini geopolitički zanimljivom.

Sam Vučić je rekao: "Mi znamo šta je sloboda i sloboda nam je najvrednija."

Međutim, Prelević smatra da iza tih riječi ne stoji patriotizam, nego strah da bi neka spoljašnja intervencija mogla ugroziti njegovu vlast.

Vučić je u jednom trenutku izjavio: "Ja nisam Slobodan Milošević. Nisam naivan, nisam dovoljno glup da vam vjerujem."

Ovom rečenicom, u kojoj je indirektno povukao paralelu sa "balkanskim kasapinom", kako se često naziva Milošević, pokazao je da razmišlja i o mogućnosti vlastitog kraja.

Prema Preleviću, Vučić danas pokušava da opasnost od pada vlasti spriječi "komunikacijskim i vojnim sredstvima".

Predsjednik Srbije tvrdi da njegova zemlja želi mir, ali da se protiv nje vodi "najprljavija kampanja i progon" iz Prištine, Zagreba, Sarajeva i Podgorice.

"Najprljavija kampanja i progon vodi se protiv Srbije. Znamo kako da sačuvamo slobodu svoje zemlje", rekao je Vučić.

Pozivajući se na historiju, dodao je da je srpski narod stradao u balkanskim ratovima, Prvom i Drugom svjetskom ratu i ratovima devedesetih.

"Bolje je jedan dan živjeti kao soko nego sto godina kao miš. Srbija je na to ponosna, i to je sudbina srpskog naroda", poručio je, ponovo se predstavljajući kao personifikacija države i naroda.

Prelević upozorava da je cijena ovakve politike ogromna.

Slika Vučića kao vođe opsjednutog vlastitim opstankom sve je jasnija: govori o prijetnjama, neprijateljima, izdaji i sili – dok unutrašnji problemi, demokratski standardi i kontrolni mehanizmi gotovo da se i ne spominju.

Zato njegove izjave o Maduru nisu samo geopolitička analiza, nego i ogledalo njegovog unutrašnjeg stanja.

A ako je to zaista tako, onda, kako zaključuje Prelević, više nije pitanje da li se Vučić plaši da završi kao Maduro, nego kojim će se sredstvima služiti da to spriječi – i koliku će cijenu za to platiti Srbija.

Jer čak i priprema za “samoodbranu”, upozorava on, preskupa je. A kako Vučićeva paranoja raste – raste i račun koji na kraju plaća država.