Legendarni pjevač Halid Bešlić ostavio je neizbrisiv trag ne samo u muzici, već i u životima ljudi koji su ga poznavali. Sadik Pašić Paja, dugogodišnji estradni menadžer i suprug Branke Sovrlić, kroz emotivna sjećanja i potresne anegdote otkrio je kakav je Halid zaista bio daleko od reflektora – jednostavan, skroman i, kako kaže, čovjek velikog srca.

“Dobrota se ne može odglumiti”

Prisjećajući se dugogodišnje saradnje i prijateljstva, Sadik Pašić Paja ističe da kod Halida Bešlića nikada nije bilo glume niti foliranja, navodi Kurir.

"Poslije fakulteta, pa čak i za vrijeme studija, bavio sam se estradom. Radio sam s mnogima, ali Halid je bio nezaobilazan. Kažu da se o mrtvima govori sve najbolje, ali kod njega to nije bilo zbog običaja – on je zaista bio takav. Toliko neposredan i jednostavan da tu nije bilo nikakve glume", rekao je Pašić.

Dodaje da je Halid imao nevjerovatnu sposobnost pamćenja ljudi i događaja:

"Uvijek je znao koga je gdje i preko koga upoznao. Imao je i dobre pjesme, pa čak i s mojom Brankom Sovrlić jedan uspješan duet. Dobrota se ne može isfolirati, ljudi to osjete."

Pašić smatra da je upravo Halidova dženaza pokazala kakav je bio čovjek:

"Kada vidiš koliko se ljudi okupilo da ga isprati, sve ti je jasno. To se ne može kupiti niti namjestiti."

Priča koja najbolje govori ko je bio Halid

Kao najjači dokaz Halidove ljudskosti, Pašić je ispričao do sada gotovo nepoznatu priču.

"Jednom je u moj restoran došao neki Nijemac. Izvadi papirić na kojem piše Halid Bešlić i pita gdje ga može naći. Okrenem se i kažem mu: ‘Eno ga, iza mene’. Halid ustaje, rukuje se s njim, ali ga ne prepoznaje."

Ispostavilo se da je riječ o mužu žene iz Bosne koja je tokom rata kao izbjeglica otišla u Njemačku.

"Kada je ona došla bez ičega, Halid joj je dao 5.000 maraka da može početi ispočetka. To je tada bio ogroman novac. Žena je godinama čuvala taj novac da mu ga vrati i poslala muža da ga pronađe. Sjeli smo svi zajedno, nismo ni zatvarali kafanu tu noć. Kad znaš ovakve stvari, jasno ti je zašto ga je narod toliko volio."

Pašić dodaje da Halid nikada nije jurio luksuz:

"On samo izađe i pjeva. Jednostavan čovjek. Nikada s njim nisam potpisao ugovor, a radili smo godinama."

O bolesti, tišini i propuštenim šansama

Govoreći o Halidovoj bolesti, Pašić kaže da se o tome malo pričalo i da mnoge stvari nisu bile jasno rečene na vrijeme.

"Znam da su mu u Ljubljani snimali jetru i da se tada možda moglo operisati. To bi mu produžilo život. Ne znam kako je to propušteno. Doktori mu nisu govorili sve da ga ne bi prepali. On je više volio druženje nego bolnice."

“Mnogi su došli da se slikaju”

Na kraju se osvrnuo i na Halidovu sahranu:

"Mnogi su došli ne zato što su ga voljeli, nego da se uslikaju. Znao sam ga u dušu, a mnogi su se kitili njegovim imenom. Da je bio loš čovjek, rekao bih. Ali on je bio duša."