Poznata književnica i novinarka Vedrana Rudan (76), koja se bori s teškom dijagnozom raka žučnih kanalića, ponovo je uzdrmala javnost emotivnim tekstom posvećenim medicinskom osoblju. U svojoj najnovijoj objavi, Rudan bez cenzure progovara o nezamislivim bolovima, metastazama na kostima i svakodnevnoj agoniji, ali i o "dobrim vilama" – medicinskim sestrama koje su jedina utjeha u "paklu" onkološkog odjela.

Rudan je poznata po tome što bez imalo ustručavanja komentariše aktuelna dešavanja i iznosi svoje stavove, bili oni dobri ili loši. Ovoga puta, u svome blogu pod naslovom "Sestre", opisala je svoje iskustvo koje je stekla u bolnici.

"Jučer sam po ko zna koji put ušla u bolnicu. Jedva sam napravila tri koraka, tri koraka su maraton za ovakve poput mene, i srušila se u stolicu. Uz mene se stvorila njegovateljica s kolicima i odvezla me do kreveta. Kosti su mi osute metastazama, svaka je u meni vrištala na svoj način. Zazivala sam smrt kao što to inače radim već godinu i po. Uzalud. Svaki doktor s kojim razgovaram ima svoj recept kako maknuti bol. Ubice boli ili ne djeluju ili slabo djeluju jer bolesnici od karcinoma imaju i mnoge druge bolesti. Nezamisliv je užas umirati od raka. Liječenje je uglavnom skupo i za neke od nas besmisleno, kvaliteta života ne postoji, a odgađanje smrti je najveća kazna", započela je svoju potresnu ispovijest.

Medicinske sestre kao kockice leda u paklu bolesti

"U tom paklu postoje i kockice leda, gase plamen koji ti ždere i dušu i tijelo. Ovo nije fraza kojom ja bespomoćna nesretnica kupujem njihovu milost. Te žene i jedan dečko su bića koja nas drže na besmislenom životu. Mnogi sretnici koji ovo čitate nemate pojma o čemu govorim. Izgledamo jezivo. U nas ubacuju hemo i ostale otrove, ali lica sestara kojima smo okruženi nisu naše ogledalo. Smiješe nam se kao da smo lijepi, drže posudu za povraćanje, mijenjaju nam pelene, istresaju naš izmet u školjku dok se nama diže želudac jer ne možemo podnijeti vlastiti smrad. Izgledam poput kostura prekrivenog kožom", napisala je Rudan.

Ona naglašava kako sestre, uprkos iscrpljujućim smjenama, odbijaju otići u inostranstvo gdje su uslovi rada znatno bolji. "Stalno su u bolnici. Mnoge se usput i školuju i brinu o porodici. 'Kako, pitam ih.' 'Ne spavamo.' 'Zašto ne pobjegnete? Sestre se traže na sve strane.' 'Samo ovdje možemo dati sve od sebe, samo ovdje možemo pomoći onima kojima zaista treba.' Iskreno, ne razumijem ih. U razvijenom svijetu sestra brine o pet onkoloških bolesnika. Kod nas sestra ne broji svoje pacijente", ispričala je književnica.

Poređenje plata sestara i političkih zvaničnika

Poseban gnjev autorka je usmjerila na ogromnu razliku između primanja medicinskih radnica i političara. "A plate? Kad se sjetimo da ološ u saboru na startu dobije 4.000 eura da bi, blago rečeno, srao o ustašama i četnicima, stvarno ti dođe da šmajserom središ te 'časne' smrdljivce. A sestre, koliko one zarađuju? Kad se doslovno ubiju od posla na papiru zarade 2.200 eura. A onda moraju na taj astronomski iznos platiti porez. Ima li u Hrvatskoj još jedna Dalija koja će sa istom strašću kojom govori o svojim kolegama po plati i neprijateljima po stavovima, nešto reći o hrvatskim robinjama koje će kad-tad dotaknuti i njihova čela?", dodala je.

S definicijom "hrvatske robinje" njene "dobre vile" se nikada ne bi složile. "Naš posao nije robija, to je poziv. Volimo ljude, volimo pomagati", poručile su joj. Upravo joj je prišla sestra u 18.50 sati. "Treba li vam što?" "Ne, hvala." "Kad odlazite?" "U 19.00, danas je bio težak dan. Vidimo se sutra u 7.00."