Bliski istok ulazi u novu fazu pregrupiranha vojnih saveza. Ispod površine otvorenih ratova, regionalnih sukoba i globalnih napetosti, razvija se proces koji bi mogao dugoročno promijeniti sigurnosnu arhitekturu cijelog prostora od Južne Azije do istočnog Mediterana. U središtu tog procesa nalaze se Saudijska Arabija, Pakistan i Turska, tri države koje, svaka iz vlastitih razloga, traže nove oblike kolektivne sigurnosti u trenutku kada pouzdanost Sjedinjenih Američkih Država kao glavnog spoljnog garanta stabilnosti sve više dolazi u pitanje, prenosi Bosna.hr pisanje El Confidenciala.

Početkom januara visoka saudijska vojna delegacija boravila je u Ankari. U Generalštabu Mornarice Turske održan je prvi sastanak Koordinacije saradnje mornaričkih snaga Turske i Saudijske Arabije, što je predstavljalo još jedan korak u normalizaciji i jačanju vojnih odnosa dviju zemalja nakon godina nepovjerenja i suparništva. Tokom prethodne decenije, Ankara i Rijad često su podržavali suprotstavljene strane u regionalnim sukobima, od Sirije i Libije do šireg Bliskog istoka.

Pravi zaokret, međutim, uslijedio je nekoliko dana kasnije, kada su objavljene informacije o znatno ambicioznijem procesu. U septembru prošle godine Saudijska Arabija i Pakistan potpisali su sporazum o međusobnoj odbrani, prema kojem bi svaka agresija na jednu od potpisnica bila tretirana kao napad na sve. Takva klauzula podsjeća na Član 5 Sjevernoatlantskog saveza i predstavlja kvalitativni iskorak u dosadašnjim odnosima dviju zemalja. Prema dostupnim informacijama, Turska je u poodmaklim pregovorima o pridruživanju tom paktu.

Razlozi za ovakvo približavanje višeslojni su. Rat u Gazi, dugotrajni sukob u Jemenu, izraelski napadi širom regije, rastuća globalna nestabilnost, kao i iranska kriza koja prijeti destabilizacijom čitavog prostora i mogućim novim talasima izbjeglica, sve to stvara potrebu za koordiniranim odgovorima regionalnih sila. Ipak, ključni faktor ostaje neizvjesnost u odnosima s Washingtonom. Iako su Saudijska Arabija, Pakistan i Turska formalno bliski vojni partneri Sjedinjenih Država, sve češće se procjenjuje da američka politika u regiji prvenstveno slijedi vlastite interese i interese Izraela.

U tom kontekstu, potencijalna alijansa ove tri države počiva na jasnoj podjeli uloga. Saudijska Arabija nudi finansijsku snagu i logističke kapacitete, Pakistan raspolaže nuklearnim odvraćanjem, balističkim projektilima i velikim brojem vojnika, dok Turska unosi iskustvo modernog ratovanja i razvijenu vojnu industriju. Upravo ta komplementarnost čini savez funkcionalnim, barem na teorijskom nivou.

Za Ankaru je posebno osjetljivo pitanje nuklearne sigurnosti. U trenutku kada se vjerodostojnost američkog nuklearnog kišobrana sve češće dovodi u pitanje, pakistanski nuklearni arsenal dobija dodatnu stratešku vrijednost. Ipak, skeptici upozoravaju da bi proširenje nuklearnog odvraćanja na treću zemlju predstavljalo krajnje rizičan i politički teško održiv korak, naročito bez jasno definiranog zajedničkog neprijatelja.

Upravo tu leži jedna od ključnih slabosti ideje o takozvanom „muslimanskom NATO-u“. Iako se u javnom prostoru pojavljuju spekulacije o formiranju saveza zasnovanog ne samo na interesima već i na zajedničkom identitetu i vrijednostima, realnost je znatno složenija. Za razliku od Evrope tokom Hladnog rata, ove zemlje nemaju jasno artikuliranog zajedničkog protivnika. Iran se nameće kao potencijalni faktor prijetnje, ali vjerske, političke i geopolitičke razlike čine konsenzus nestabilnim. Indija, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati ne mogu se posmatrati kao kolektivni neprijatelji, dok je otvorena konfrontacija s Izraelom praktično nemoguća zbog američkog faktora.

Uz to, Turska bi ulaskom u formalni pakt o međusobnoj odbrani rizikovala narušavanje odnosa s Indijom, važnim trgovinskim i diplomatskim partnerom, kao i dodatno komplikujući vlastitu poziciju unutar NATO-a. Zbog toga dio analitičara smatra da su trenutni potezi prije svega politički signal, a ne najava stvaranja čvrstog vojnog bloka.

Paralelno s ovim procesom, Saudijska Arabija radi na uspostavljanju još jedne regionalne vojne koalicije, ovaj put s Egiptom i Somalijom. Cilj takozvane „koalicije Crvenog mora“ jeste suzbijanje rastućeg utjecaja Ujedinjenih Arapskih Emirata, s kojima su odnosi Rijada znatno zahladili nakon povlačenja emiratskih snaga iz Jemena. Egipat i Somalija već se nalaze na suprotnim stranama od Emirata u sukobima u Libiji i Sudanu, dok je Mogadišu nedavno poništio sve sigurnosne i lučke sporazume s Abu Dabijem, optužujući ga za narušavanje suvereniteta.

Turska, iako geografski izvan tog okvira, dijeli interes za stabilizaciju Somalije, gdje već ima vojno prisustvo i gdje se njene snage povremeno nalaze na meti napada. Dodatnu komplikaciju predstavlja i potez Izraela, koji je krajem decembra priznao separatističku regiju Somaliland kao državu, što su Ankara, Rijad i Kairo oštro osudili.

Uprkos svim ovim tenzijama, malo je vjerovatno da će se postojeći sporazumi brzo pretvoriti u čvrstu, institucionaliziranu vojnu alijansu nalik NATO-u. Prije se radi o fleksibilnim aranžmanima, usmjerenim na koordinaciju, razmjenu informacija i slanje političkih poruka. Ipak, istovremeno formiranje više vojnih inicijativa među muslimanskim državama jasno pokazuje dubinu promjena u regionalnom sigurnosnom okruženju.

Bliski istok se ubrzano transformira. Stari oslonci slabe, novi se tek oblikuju, a države regiona sve otvorenije traže vlastite puteve odvraćanja i sigurnosti. U tom procesu, savezi možda neće biti trajni, ali sama činjenica da se o njima ozbiljno pregovara govori da se era oslanjanja na jednog zaštitnika bliži kraju.