Piše: Amina Čorbo-Zećo / NAP

Ako je iko u Bosni i Hercegovini godinama govorio o kompromisu, dogovoru i razgovoru, onda je to bila Trojka – SDP, NiP i Naša stranka. Odmah nakon najbrže formiranog Vijeća ministara BiH, javnosti su poručili da će „naučiti SDA kako se vodi država“, da će upravo oni probuditi „evropskog Milorada Dodika“, ubrzati put ka Evropskoj uniji i dokazati da je dogovor ključ svega.

Taj „kompromis“, međutim, vrlo brzo se pokazao kao kompromis na štetu države BiH, posebno Bošnjaka. Sve je funkcionisalo dok je Trojka, poput zlatne ribice, ispunjavala političke želje Milorada Dodika i Dragana Čovića. Onog trenutka kada su shvatili da su izigrani, cijela konstrukcija se urušila kao kula od karata.

Elmedin Konaković je tada pokušao upaliti famozne „bagere“ i izbaciti SNSD iz vlasti, ali su bageri ostali bez goriva. SNSD je, očekivano, aktivirao sve mehanizme kojima godinama blokira i razvaljuje državu, a Trojka se našla zaglavljena između Čovićevih i Dodikovih političkih igara, bez plana B.

Upravo zato je važno razumjeti današnje napade na Dževada Mahmutovića. Jer dolaze od istih onih koji su vlast gradili na priči o kompromisu i dogovoru, a danas, gotovo histerično, zazivaju blokade i optužuju Mahmutovića da „pomaže Dodiku“.

Pa gdje je nestao kompromis? Gdje je nestala politika dogovora i pregovaranja? Kada je blokada postala patriotski čin, a stabilnost izdaja?

Zato je važno podsjetiti na riječi Ramiza Salkića iz Narodne skupštine Rs, koji je otvoreno rekao da postoje ljudi kojima je cilj samo da ruše, pa se potom vrate u Sarajevo i nastave rušenje. Salkić je vrlo jasno pojasnio suštinu, mehanizmi postoje, ali ne moraju se koristiti isključivo da bi se procesi zakočili.

U ovom slučaju ključno je razdvojiti pravno od političkog. Da, Klub Bošnjaka imao je pravo da pokrene mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Ali pitanje nije da li je nešto moguće, nego da li je korisno. Tu treba biti jasno da pitanje ustavnosti nove Vlade Rs nije pitanje vitalnog nacionalnog interesa, a raspravljalo se o ustavnosti. I na kraju krajeva, to što se desilo na Vijeću naroda nije kraj procesa, jer i dalje postoji solucija podnošenja apelacije Ustavnom sudu BiH radi ocjene ustavnosti.

Haos u Rs ne ostaje zatvoren u entitetskim granicama. On se direktno reflektuje na funkcionisanje države, Federacije BiH i svih zajedničkih institucija. Ako Vlada Rs ne bude legalizirana (što može odlučivati Ustavni sud BiH), cijeli sistem ulazi u blokadu od fiskalnih odluka do međunarodnih obaveza BiH. U takvom scenariju niko ne dobija ni Bošnjaci, ni Federacija, ni država.

Zato se Mahmutovićeva suzdržanost može tumačiti kao odgovoran i pragmatičan politički potez, a ne kao izdaja. Posebno ako znamo da se mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa u BiH godinama brutalno zloupotrebljava.

Paradoks je očigledan, borimo se protiv blokada, a onda tražimo novu blokadu. Kritičari Mahmutovića svjesno zanemaruju činjenicu da BiH funkcioniše isključivo kroz krhki balans pragmatizma. Čak i pravno ispravan potez može biti politički pogrešan ako vodi ka potpunom zastoju.

Zato je etiketa „pomaganja Dodiku“ politički pamflet, a ne ozbiljan argument. Pamflet koji dolazi od onih koji su Dodku predali ključeve države. Nije sve u simboličnim gestama i demonstrativnim vetima. Ponekad je suzdržanost izraz političke zrelosti posebno kada alternativa znači haos od kojeg niko u Bosni i Hercegovini nema nikakvu korist.