Piše: Kenan EFENDIĆ / Odgovor.ba

Komisija za vanjske poslove Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nije usvojila izvještaj o radu Ministarstva vanjskih poslova za 2024. godinu. Ukratko: ministarstvo koje predvodi Elmedin Konaković ne samo što nije ispunilo neke osnovne zadatke i nema neke osnovne dokumente i sisteme, nego neće ni da provede preporuke za ispravljanje nepravilnosti.

Ali ministar se time ne zamara. On uvijek ima teme važnije od vanjskih poslova. Osim svojim stranačkim, voli se baviti i tuđim poslovima. Naprimjer, novinarima, medijima, medijskim i autorskim pravom, međunarodnim ugovorima, odnosom javnog telekom-operatera prema privatnoj domaćoj televizijskoj kući.

Sarajevo nije Banja Luka

Konakovićeva opsesija medijima nije samo plod njegove težnje da pritišće njemu nemile medije i novinare (prije svih Avdo Avdić, Istraga i Hayat; te agencija Patria). Za Konakovića je sva politika – medijska politika: pojavnost, dojam, efektnost, retorika, percepcija.

U politiku je i ušao kao medijski potentna ličnost, o čemu sam pisao prije nekoliko mjeseci. Izgleda da se nikada nije uspio prebaciti iz atmosfere političke kampanje u model rada zvaničnika. Konaković je uvijek kandidat, uvijek u borbi za pojavljivanje, za riječ, za to da ispadne u pravu, da pridobije, da porazi protivnika... On je, kao vlast, čak i u borbi protiv „režima“.

Konakovićeva opsesija medijima i igranje na politiku pojavnosti nije naravno njegov izum, niti je to naša specifična pojava.

Ali Konakovićeva medijska politika i politika odnosa prema medijima jeste izuzetak, ne nužno u bosanskim okvirima, ali zasigurno u okvirima bosanske demokratske javnosti, onog našeg društva koje gravitira Sarajevu i odupire se destruktivnim snagama iz susjedstva.

Javni pritisak na medije, ismijavanje i vrijeđanje novinara, igranje na ivici agresije i utuživosti – to je do Konakovića bila praksa Milorada Dodika. U Sarajevu je takvo ponašanje bilo uglavnom nedopustivo: mediji uživaju slobode, načelno su uzajamno solidarni (premda i tu ima ružnih izuzetaka), vlast se ustručava pritiskati medije otvoreno, traži se balans, strano je prisustvo učinkovito... Tako je nastala jedna, kakva-takva, pristojna medijska kultura.

Ali Konaković, uglavnom koristeći društvene mreže, neopterećen bilo kakvim diplomatskim uzusima pa čak i osnovnim bontonom, u tu medijsku kulturu ulijeće sirovo i surovo, na medije i novinare udara direktno. Ono što drugi jesu radili suptilno, potajice, putem marketinških ugovora, poznanstava itd., Konaković čini otvoreno i javno.

Otvoreno protiv Hayata

Tako se, dva dana nakon što mu je odbijen izvještaj o radu – na šta se nije ni osvrnuo – odlučio baviti sporom BH Telecoma i Hayat TV. Iako se javnost jeste polarizirala – što je, između ostalog, pokazalo i kako Hayat i Telecom stoje kao brendovi – nedopustivo je da se jedan državni ministar, pri tome zadužen za vanjske poslove, tako direktno, otvoreno pristrano obruši na domaći medij kojem domaći, javni operater ne želi plaćati naknadu za emitiranje programa.

Sve i da je BH Telecom u pravu – a nije! – neprimjereno je da ministar vanjskih poslova, predsjednik jedne stranke, i to one koja kontrolira to javno preduzeće, šikanira medijsku kuću, iznosi netačne podatke, povezujućih sa Aleksandrom Vučićem, špekulira netačnim brojkama...

Bilo je mnogo primjerenijih reakcija iz političkog svijeta: fokus je na medijskim slobodama, uz korektan poziv stranama da razriješe spor u interesu javnosti. Jer ipak je posrijedi jedan od rijetkih domaćih ozbiljnih igrača u ovoj industriji, sistemski opterećenoj regionalnim i stranim kapitalom.

Manjak samokontrole

Međutim, u ovom slučaju Konaković je pokazao, ipak, i koliko je nezreo i impulsivan političar. Na čelu Telecoma je njegov kadar, Amel Kovačević; Konaković sistemski napada Hayat; izborna je godina; Hayat dosljedno kritički izvještava o vlasti u kojoj Konaković učestvuje... i onda Konaković likujući nastupa kada Hayat, zbog Telecoma, upada u nepovoljnu situaciju.

U javnosti, u carstvu percepcije, kada se osnovne činjenice ovako same rasprostru – nemoguće je oteti se pretpostavci da Konaković nije samo pristrani posmatrač ove pravno-političke afere.

Ali (još uvijek) nije zreo i smiren da svoju moć prikrije: on se mora pokazati, on je ovisan o pažnji i pojavnosti.