Kada se mediji i telekom operateri sudare u Bosni i Hercegovini, to nikada nije samo biznis. To odmah postaje javni spektakl, a društvene mreže "gore". Međutim, ako ogulimo slojeve politizacije i PR saopštenja, ostaje nam surova slika sistema koji se raspada. Ipak, nekoliko rasprava i razmjena komentara između aktera medijske industrije u mnogome su ogolile pravu pozadinu sistema, ali i pojasnile neke elemente za "šire narodne mase".

Tako je generalna tajnica udruženja BH Novinari, Borka Rudić, na svom privatnom profilu dijagnosticirala: Vlast namjerno svodi problem na sukob dva subjekta kako se ne bi pričalo o onome što je stvarni problem – SISTEMU. Sistemu u kojem se vrte milioni, a pravila Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) se primjenjuju selektivno, zavisno od toga ko je s kim "uvezan".

Slučaj "Pekara": Ko kome (ne) plaća hljeb?

Najbolji način da shvatite ovaj pravno-tehnički spor je kroz sjajnu debatu koja se razvila između marketinškog stručnjaka i vlasnika agencije "Mita Group" Ejuba Kučuka i poslovnog konsultanta i vlasnika 071 Business Advisory konsultantske kuće, Mirze Kurtovića. Oni su cijelu situaciju sveli na – veknu hljeba.

Teza 1: Pekar mora naplatiti svoj rad (Ejub Kučuk) Kučukova logika je tržišna: TV program je proizvod, kao hljeb. Televizije plaćaju ljude, struju, licence i poreze da bi taj hljeb ispekle. Ako ga telekom operater uzme i stavi na svoju policu, mora ga i platiti. Zašto bi strani kanali bili plaćeni, a domaći "hljeb" besplatan?

Teza 2: Ali pekar već dijeli hljeb besplatno ispred radnje (Mirza Kurtović) Ovdje priča dobija pravni zaokret. Kurtović upozorava na ključni detalj koji se previđa: Hayat je free-to-air televizija. To znači da oni svoj signal imaju obavezu besplatno emitovati putem svoje zemaljske mreže u BiH. Kurtovićeva analogija glasi: "Pekar već dijeli hljeb džaba ispred granapa, a zakon tjera granap da taj hljeb stavi na policu kako kupac ne bi morao izlaziti napolje po njega."

Operater je, prema pravilima RAK-a, dužan prenositi taj signal u zoni gdje je moguće "hvatati" zemaljski signal Hayat TV. Kurtović poentira: Ako pekar ne želi da granap dijeli njegov hljeb, mora to jasno reći i raskinuti ugovor. Tu prestaje politika, a počinje suho pravo i pitanje – ko je kome šta poslao na papiru? I šta je čija stvarna poslovna strategija.

Argeta je ista, a reklama sedam puta jeftinija

Međutim, zašto se uopšte pekar i granap svađaju oko mrvica? Zato što je pekar nema novca da hljeb peče po standardima kako je naučio.

Ovdje dolazimo do pravog uzroka problema koji niko ne želi da riješi. Tržište oglašavanja u BiH je devastirano.

Javni servisi, koji bi trebali živjeti od pretplate, uzimaju ogroman dio marketinškog kolača, ponašajući se kao komercijalne televizije.

Cijene su sramotne. Kurtović iznosi poražavajući podatak: Cijena jedne "Argete" ili "čoko-bananice" slična je u Sarajevu i Zagrebu. Ali, cijena TV reklame za tu istu Argetu u BiH je 7 do 8 puta niža nego u Hrvatskoj.

To je ekonomska rupa koju je nemoguće popuniti. Domaći mediji su prisiljeni da proizvode program sa budžetima koji su višestruko manji od regionalnih, dok se bore na tržištu koje je država svjesno ili ne uništila lošom regulativom, to jeste, njenom lošom provedbom.

Država pere ruke

Spor Hayata i BH Telecoma nije uzrok, on je simptom. Simptom države u kojoj regulator često djeluje kao tehnički notar, a ne kao vrhovni autoritet i regulator. Država koja nije sposobna osigurati naplatu RTV takse, pa pušta javne emitere da "kanibalizuju" privatne na tržištu reklama, treba sebi staviti prst na čelo i dobro razmisliti šta radi.

Dok god je cijena marketinške sekunde potcijenjena, a pravila igre rastezljiva, televizijske kuće će tražiti svaki mogući način da naplate svoj sadržaj, čak i od onih za koje nije prirodno da naplaćuje. Danas su to Hayat i BH Telecom. Sutra će biti neko drugi. Imena aktera će se mijenjati, ali dok se ne promijeni sistem tj. ne popravi provedba pravila, gledaćemo reprizu istog filma.

(D. O.)