Piše: Oleksandr Levčenko

Predsjednik Ukrajine održao je prilično oštar govor na forumu u Davosu. Ukrajinski lider je posebno kritikovao Evropu, aludirajući na njenu neaktivnost u suočavanju s Rusijom. Napomenuo je da se u Evropi često mogu čuti glasne izjave o odbrambenim sposobnostima, Ukrajini, ruskom diktatoru Vladimiru Putinu i sankcijama. Međutim, osim tih izjava, praktično se ništa drugo ne dešava. To nije dovoljno, jer se novi svjetski poredak ne može graditi samo na riječima.

Volodimir Zelenski podsjetio je da se ruski energetski resursi, čijom prodajom se finansira ruska vojna ekonomija, slobodno transportuju u blizini obala evropskih zemalja. Zauzvrat, Sjedinjene Američke Države su već zaplijenile tankere koji pripadaju ruskoj floti u sjenci. Sjedinjene Američke Države su uspjele zarobiti i zatvoriti venecuelanskog diktatora Nikolasa Madura, dok je ruski diktator Vladimir Putin još uvijek na slobodi.

Govor Volodimira Zelenskog izazvao je reakciju mnogih evropskih lidera. Bilo je i onih koji su bili nezadovoljni. Kažu da Ukrajina ne cijeni pomoć koju pružaju Evropljani, bez koje ne bi preživjela. To je istina. Međutim, Kijev je stalno morao tražiti da bi dobio ovu pomoć. Često je ova pomoć dolazila u nedovoljnim količinama ili sa zakašnjenjem. Na primjer, prije masovnog ruskog raketnog napada na Kijev 13. januara, Ukrajina nije dobila dovoljan broj raketa za protivvazdušnu i raketnu odbranu.

Stoga je bilo moguće odbiti samo prvi talas raketnog napada. A za drugi talas jednostavno nije bilo municije za odbijanje. Kao rezultat toga, nekoliko miliona stanovnika Kijeva ostalo je bez grijanja, svjetla i vode na mrazu od minus 15 stepeni Celzijusa. Nekoliko dana kasnije, dovoljan broj raketa stigao je u Ukrajinu i sljedeći raketni napad je prilično efikasno odbijen. Ali do sada se stotine hiljada kijevskih porodica nalaze u veoma teškoj situaciji u uslovima izuzetno hladne zime.

S jedne strane, Evropa je već pružila Ukrajini 180 milijardi dolara pomoći. Brisel se takođe obavezao da će izdvojiti još 200 milijardi dolara za naredne dvije godine. To je veoma značajna količina novca. S druge strane, Ukrajina je tokom četiri godine rata uništila skoro 36 hiljada ruskih tenkova i oklopnih transportera i milion i 235 hiljada ruskih vojnika, koji su mogli borbenim maršem stići do obala Lamanša. Istovremeno, mnoge zemlje EU bi bile okupirane. Šteta nanesena Evropljanima tada bi se mjerila ne stotinama milijardi dolara, već trilionima. Zasad je sve ovo hipotetički. Ali nakon povlačenja većine američkih trupa iz Evrope ove godine, takav scenario bi mogao postati stvarnost već 2027. godine.

Tokom ekonomskog foruma u Davosu sastali su se Volodimir Zelenski i Donald Trump. Ukrajinski predsjednik je izjavio da će doći u Davos samo ako se postignu stvarni dogovori. Međutim, američki lider je javno apelovao na ukrajinskog predsjednika da dođe na samit u Švajcarsku. Istovremeno, dokumenti dogovoreni s američkom stranom prije samita ostali su nedovršeni i nepotpisani. Radilo se o zaključenju sporazuma o poslijeratnoj obnovi Ukrajine i o bezbjednosnim garancijama.

Trump je odbio da potpiše ovaj sporazum. Među razlozima bio je i beskompromisan stav evropskih partnera u vezi sa zahtjevom Vašingtona da budu fleksibilni po pitanju Grenlanda u zamjenu za podršku Ukrajini. Tu je bila i nepopustljivost ukrajinskog predsjednika po pitanju teritorije sjevera Donjecke oblasti. Njome upravljaju ukrajinske trupe. Prenos ove teritorije Rusiji, na zahtjev Moskve, učinio bi susjedne regije Ukrajine ranjivim.

Sjever Donbasa su uzvišenja koja predstavljaju prirodni štit u odvraćanju ofanzive ruskih trupa. Stoga ovo pitanje ostaje najteže i još uvijek neriješeno. Ukrajina, kao kompromis, nudi opciju stvaranja slobodne ekonomske zone u Donbasu. Kijev insistira: ako Oružane snage Ukrajine budu prinuđene na povlačenje, onda se ruske trupe moraju povući na istu udaljenost. Međutim, Kremlj ne prihvata takav uslov.

Filozofija mirovnog sporazuma Donalda Trumpa je okončanje rata teritorijalnim ustupcima od strane Ukrajine u zamjenu za finansijske infuzije i bezbjednosne garancije. Između ostalog, to podrazumijeva da se Ukrajina odrekne dijela Donjecke oblasti koji nije okupirala ruska vojska. To je 20% njene teritorije. Zauzvrat, Trump obećava investicije u obnovu vrijedne do 800 milijardi dolara i zapadne bezbjednosne garancije. To je formula sporazuma: gubitak strateških teritorija za Kijev sada, za obećanja investicija u budućnosti, uprkos činjenici da konkretni investitori još nijesu pronađeni. Stoga ukrajinska strana mora donijeti veoma težak izbor.

Gubitak ukrajinskih utvrđenja na sjeveru Donjecke oblasti mogao bi otvoriti put ruskim trupama prema gradovima Dnjepar, Mikolajiv, a zatim i Odesi u zapadnom smjeru. To bi moglo rezultirati gubitkom značajnih teritorija i pristupa Crnom moru. Stvorila bi se kritična zavisnost cjelokupnog ukrajinskog izvoza od Moskve. Osim toga, sjeverni smjer moguće ruske ofanzive ostaje pod prijetnjom. To je pravac prema gradovima Poltava i Harkiv, koji su strateški gradovi u centralnoj i istočnoj Ukrajini. Stoga nije uzalud što Kremlj insistira na prepuštanju neokupiranih teritorija Donjecke oblasti ruskoj strani.

Iza linije fronta, prema tekstu mirovnog sporazuma, već ogromne teritorije Hersonske i Zaporiške oblasti ostaće na ruskoj strani. Zbog toga prepuštanje strateški važnih uzvišenja na sjeveru Donjecke oblasti ruskoj strani nailazi na ozbiljan otpor među ukrajinskom vojskom i građanima. Ne smijemo zaboraviti da, kada predsjednik D. Trump pominje ustupke obje strane, on govori isključivo o ukrajinskim teritorijama.

Sljedećeg dana, po dogovoru između Kijeva, Vašingtona i Moskve, održani su pregovori u Abu Dabiju uz učešće delegacija iz Ukrajine, Sjedinjenih Američkih Država i Rusije. Nijesu vođeni samo trilateralni pregovori, već i bilateralni pregovori između Ukrajine i Ruske Federacije. Tokom dva dana razmatrana su važna pitanja – ruske teritorijalne pretenzije u Donbasu, spor oko nuklearne elektrane Zaporižje i koraci za deeskalaciju sukoba.

Strane su morale jasno razumjeti šta je potrebno učiniti kako bi se spriječio nastavak rata nakon njegovog završetka. U međuvremenu, pregovori se ne mogu nazvati uspješnim. Zadatak je bio dogovoriti energetsko primirje. To jest, Moskva bi prestala da uništava energetski sistem Ukrajine, a Kijev bi odustao od napada na ruske rafinerije nafte. Međutim, između prvog i drugog dana pregovora, Rusi su ponovo masovno napali kijevsku energetsku infrastrukturu raketama. To je učinjeno namjerno kako bi se izazvalo povlačenje ukrajinske strane iz pregovora. Ali Kijev, naporom volje, nije prihvatio otvorenu rusku provokaciju i ostao je za pregovaračkim stolom. Sastanak u Abu Dabiju bio je definitivan korak ka sljedećoj fazi pregovora.

Dakle, pregovarački put ka postizanju mira u Ukrajini se nastavlja. Ukrajinska strana pokazuje maksimalnu odlučnost da postigne konkretne rezultate. Ali Kijev takođe ima ograničenja u pogledu kompromisa koje može napraviti. Kremlj vidi značajne Trumpove ustupke ruskim zahtjevima i to u potpunosti koristi. Rusija vrši pritisak da se u tekst mirovnog sporazuma uključe pitanja funkcionisanja Moskovske crkve na teritoriji Ukrajine i legalizacije ruskog jezika kao drugog službenog jezika u Ukrajini.

To nije iznenađujuće. Moskva u svojoj doktrini vanjske politike i odbrane pominje obavezu zaštite ne samo etničkih Rusa u inostranstvu, već i cjelokupnog rusofonog stanovništva. To jest, ako se neko iz rusofonog stanovništva neke zemlje obrati Moskvi za zaštitu, Kremlj će odlučno reagovati, uključujući i upotrebu oružane sile. Stoga izazivanje napada ruskih trupa na Estoniju ili Latviju, gdje etnički Rusi čine 27–28%, a rusko-govorno stanovništvo preko 30%, ili Kazahstan, gdje etnički Rusi čine 20%, a rusofono stanovništvo preko 30%, ne bi predstavljalo problem za Rusiju. Na primjer, u Ukrajini je, prije ruske aneksije Krima u februaru 2014. godine, živjelo 17% etničkih Rusa i 38% rusko-govornog stanovništva.

Svi Rusi i rusko-govorni stanovnici u Latviji, Estoniji i Kazahstanu vjernici su Ruske pravoslavne crkve. Centri Moskovske patrijaršije u Ukrajini takođe su često bili mjesta širenja kremaljske ideologije ili propagande putinizma. Za razliku od Pravoslavne crkve Ukrajine, Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije, iako ima određenu autonomiju, organizaciono je potpuno podređena Moskvi. Kremlj želi da u Ukrajini, putem mirovnog sporazuma, zadrži još jedan važan izvor svog uticaja na Ukrajince.

Moskva ne napušta ideologiju ruskog fašizma, gdje su glavni stubovi ruske ideološke agresije Pravoslavna crkva i ruski jezik. Kremlj nastavlja sa pripremama za dalja teritorijalna zadiranja. Zaštitu rusofonih vjernika Ruske pravoslavne crkve Kremlj može iskoristiti kao casus belli za napad na Estoniju, Latviju ili Kazahstan. Ovo može biti i ponovljeni napad na Ukrajinu. Stoga Kijev insistira na bezbjednosnim garancijama od SAD-a i Evropljana.