Mostar je jučer ostao bez još jednog važnog simbola svoje antifašističke i sportske historije. Na stadionu pod Bijelim brijegom srušen je spomenik posvećen 77 palih fudbalera i sportskih radnika Veleža, ljudi koji su svoje živote dali u borbi protiv fašizma tokom Drugog svjetskog rata.

Prema dostupnim informacijama, spomenik je uklonjen u sklopu radova na stadionu. Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da rušenje nije bilo najavljeno, niti je javnost upoznata s tim ko je donio odluku, na osnovu koje procedure i uz čije odobrenje. Riječ je o objektu koji nije predstavljao samo klupsko obilježje, već i dio kolektivne memorije grada Mostara.

Stadion koji je bio dom, pa postao simbol podjela

Stadion pod Bijelim brijegom decenijama je bio dom FK Velež, kluba koji je izrastao u jedan od simbola Mostara. Nakon ratnih dešavanja 1990-ih, Velež je praktično istjeran sa svog stadiona i bio primoran graditi novi dom u Vrapčićima. Ipak, sjećanje na period kada je Velež igrao na Bijelom brijegu nikada nije izbrisano, barem ne u srcima navijača i građana koji ovaj klub doživljavaju kao dio identiteta grada.

Rušenjem spomenika posvećenog poginulim igračima i funkcionerima, mnogi taj čin vide kao nastavak dugogodišnjeg procesa potiskivanja i brisanja Veležove historije s ovog prostora.

77 imena uklesanih u historiju antifašističke borbe

U vihoru Drugog svjetskog rata, brojni igrači i članovi uprave Veleža priključili su se partizanskom pokretu. Među njima je bilo osam narodnih heroja, veliki broj prvoboraca i nosilaca „Partizanske spomenice 1941“. Mnogi od njih danas imaju spomen-ploče na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru.

Talentovana generacija Veleža iz 1937. godine nije ostala upamćena samo po sportskim uspjesima, već i po žrtvi. Njih 77 izgubilo je živote na ratištima i stratištima širom tada okupirane zemlje, boreći se za slobodu. Bili su to mladi sportisti koji su, umjesto fudbalskih lopti, u ruke uzeli puške.

Iz sjećanja narodnog heroja Mehe Trbonje ostale su riječi koje i danas snažno odjekuju:

"U septembru i oktobru 1941. godine cio naš tim otišao je u partizane, u Konjičko-mostarski odred, kasnije čuveni Mostarski bataljon. Svi smo ponijeli Veležove dresove sa velikom zvijezdom petokrakom.“

Pored igrača, u tom "stroju besmrtnih" bili su i brojni klupski funkcioneri koji su dali živote u borbi protiv fašizma.

Spomenik kao znak zahvalnosti – i meta zaborava

Spomenik je podignut početkom 1970-ih godina, kao trajni znak zahvalnosti ovim borcima za slobodu. Nakon posljednjeg rata bio je prebojen i ideološki "prekršten", ali je ipak opstao kao fizički podsjetnik na jednu generaciju Mostaraca koji su stali na stranu antifašizma.

Danas više ne postoji ni taj kompromisni ostatak sjećanja.

Posebno zabrinjava to što javnost nije dobila odgovore na ključna pitanja:

• Ko je donio odluku o rušenju?
• Da li je postojala saglasnost nadležnih institucija za uklanjanje spomen-obilježja?
• Je li Grad Mostar dao odobrenje i na osnovu kojeg zakona?
• Gdje će završiti obilježje i hoće li biti sačuvano ili trajno uništeno?

Šutnja institucija i političkih predstavnika

Dodatnu težinu cijelom slučaju daje potpuna šutnja lokalnih vlasti, ali i političkih predstavnika Bošnjaka u Mostaru. Nema reakcije ni iz jedne političke stranke. Spomenik koji svjedoči o antifašističkoj borbi i žrtvi mostarskih sportista nestao je usred bijela dana, uz građevinske mašine, bez reakcije onih koji se inače deklarativno pozivaju na antifašizam i zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa.

Reakcije još nema ni iz Fudbalskog kluba Velež, a što ne znači da neće uslijediti nakon ovoga teksta.

Ovakav odnos prema spomenicima iz perioda Narodnooslobodilačke borbe otvara ozbiljno pitanje: da li Mostar selektivno bira koju će historiju čuvati, a koju prešutno uklanjati?

Jer rušenje spomenika nije samo uklanjanje betona i kamena. To je poruka. A poruka koja se jučer mogla iščitati s Bijelog brijega za mnoge Mostarce glasi, da njihova historija, njihovi mrtvi i njihova borba više nemaju mjesto tamo gdje su ga nekada imali.

Jedini su se oglasili iz “Crvene hronike”

(Hercegovacki.ba)