Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

U proteklih nekoliko mjeseci došlo je pažnje vrijedne promjene u bh. političkom polju. Nakon što su SNSD i HDZ, u proteklim godinama, uglavnom tvrdili da štite Dejtonski sporazum i njime utvrđena prava entiteta i konstitutivnih naroda, sada su počeli, u svojim izjavama, otvoreno dovoditi u pitanje Dejtonski sporazum.  

Tako je neformalni vođa Republike Srpske Milorad Dodik, nakon posjete Izraelu, pozvao vlast i opoziciju da zajedno donesu odluku o izlasku RS-a iz Dejtonskog sporazuma. Jučer je, nakon susreta sa srbijanskim predsjednikom u Beogradu, poručio da je Dejtonski sporazum “srušen”.

Jučer je i predsjednik HDZ-a Dragan Čović bio na istom fonu. Kazao je da je “apsolutno vrijeme za preispitivanje Dejtonskog sporazuma” i to na način da se provede “izborna i ustavna reforma kako bi zemlja mogla stabilizirati odnose”. 

Cinik bi rekao da se ništa nije desilo, osim što se potvrdilo da politički ciljevi Dodika i Čovića već dugo nisu u skladu sa Dejtonskim sporazumom. Međutim, ako je došlo vrijeme da ovaj dvojac ne mora kriti da im ciljevi prevazilaze Dejton, onda se zaista desila ozbiljna promjena u kontekstu. 

Provode se odluke institucija BiH

Paradoks je da - dok svjedočimo pojavi verbalnih napada na Dejton - na polju realnosti situacija odavno nije bila mirnija. Dodik iznosi teške riječi, ali vlasti Republike Srpske ne povlače nikakve institucionalne poteze protiv ustavnog poretka. Štaviše, ponovljeni postupak imenovanja Vlade Republike Srpske na čelu sa Savom Minićem, nakon što je Ustavni sud BiH osporio proceduru imenovanja prve vlade, ukazuje da se nešto ozbiljno promijenilo.

Nekadašnji Dodik ne bi tako lako klepio ušima pred odlukom Ustavnog suda BiH, već bi, umjesto ponižavajućeg ponovnog imenovanja Minića, krenuo da se inati, ističući da ne poštuje odluku Ustavnog suda BiH, te da je neće provesti i da će Minić ostati premijer, po osnovu prvog imenovanja. 

Isto važi za Dodikov odnos prema Centralnoj izbornoj komisiji. Naime, nakon što je ova institucija poništila prijevremene izbore za predsjednika Republike Srpske na 136 glasačkih mjesta, Dodik nije poduzeo nikakvu institucionalnu mjeru protiv CIK-a. Izvorni Dodik bi odmah sazvao sjednicu NSRS, s jednom tačkom dnevnog reda - uspostavljanje entitetske izborne komisije. 

Tako se i radikalna antidejtonska retorika može razumjeti kao verbalna kompenzacija za realni nedostatak antidejtonskih akcija. A tih akcija nema ne zato što ih Dodik ne želi, već zato što ih ne smije unilateralno provesti.

Podsjetimo, u okviru dogovora sa Trumpovom administracijom, Dodik se obavezao da će (formalno) provesti odluku Suda BiH, kojom je uklonjen sa pozicije predsjednika, te da će NSRS povući antidejtonske zakone i suzdržati se od daljnih sličnih poteza. Zauzvrat, Dodiku i njegovim saradnicima su skinute sankcije, te su mu otvorena vrata da sarađuje sa novom američkom administracijom. 

Mir na Jugu

Ista situacija je manje-više i sa Čovićem i HDZ-om. Dok su u ovo doba, prije četiri godine, držali Vladu FBiH u tehničkom mandatu, te preko svog ministra finansija nastojali blokirati provođenje izbora 2022. godine, HDZ BiH danas ne povlači tako radikalne institucionalne poteze. 

Vidjeli smo da se Čović nije usudio ostati istrajan u stavu da Južnom plinskom interkonekcijom mora upravljati novoformirano predzueće, koje bi bilo pod kontrolom HDZ-a. Umjesto toga, predsjednik HDZ-a je nevoljko prihvatio da američka kompanija gradi gasovod i upravlja njime. 

Istina, nakon što je imenovana nova administracija u Washingtonu, HDZ-ovi aktivisti poput Maxa Primorca i Željane Zovko, a u novije vrijeme i Wolfgang Petristsch, pozivaju na uspostavu trećeg entiteta. Ali, kao što sam više puta isticao, znakovito je da tako eskplicitne poruke dolaze isključivo od ljudi koji se ne pitaju, dočim hrvatski vrh šuti o tome. Sam Čović, nakon što je isprva podržao uspostavu trećeg entiteta, sam je objasnio da se radi o besmislici, jer je nemoguće napraviti takvo preustrojstvo BiH, bez saglasnosti Bošnjaka.

Prema tome, čini se se da HDZ, u susret izborima, radikalnom retorikom kompenzira nedostatak unilateralno-neustavne institucionalne akcije.

Izbori su uskoro

Dodikov i Čovićev poziv na „preispitivanje Dejtona“ ne smije u Sarajevu biti shvaćen ni panično ni defanzivno, nego hladno, racionalno i – prije svega – politički zrelo. Aksiom od kojeg treba poći jeste da štagod srpska i hrvatska strana dogovore bez naš saglasnosti može se okačiti mačku o rep.

Prije svega, B komponenta političke scene u BiH mora jasno razdvojiti retoriku od realne moći. Ni Dodik ni Čović danas nemaju ni međunarodni kapacitet, ni vojnu snagu, ni unutrašnji konsenzus da nametnu bilo kakvu promjenu ustavnog poretka: srpska opozicija, koja je na prijevremenim izborima za predsjednika RS, jasno se izjasnila protiv promjena Dejtona; premijer i ministar vanjskih poslova Hrvatske nisu pozvali na radikalnu promjenu Dejtona.

Izjave čelnika SNSD-a i HDZ-a nisu najava neminovnog procesa, nego signal. Dodik signalizira da i dalje „prkosi Sarajevu“ (čak i ako mu je dogovor sa Amerikancima institucionalno svezao ruke); a Čović signalizira da nije odustao od „hrvatskog pitanja“.

Zato bi najgori mogući odgovor bio ulazak u istu verbalnu spiralu – dramatizacija, prizivanje rata, međunarodnih intervencija i „najcrnjih scenarija“. Svakako ne treba nastupiti kao ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković, koji je olako prihvatio poziv na raspakivanje Dejtona, svejedno što je zauzeo maksimalističku startnu poziciju, želeći time da signalizira kako nije spreman prihvatiti HDZ-ove i SNSD-ove zahtjeve.

S obzirom da smo osam mjeseci do izbora, te da unutar sva tri konstitutivna naroda postoji konkurentna opozicija, prioritet treba biti na očuvanju stabilnosti, te pripremi, provođenju i implementaciji izbora. O ustavnim reformama bi možda imalo smisla govoriti, nakon što vidimo koga će glasači legitimirati. Rezultat prijevremenih izbora za predsjednika RS-a, gdje je kandidat opozicije zamalo pobijedio Dodikovog kandidata, pokazao je da Dodik i SNSD trenutno imaju tešku krizu legitimiteta.

Dejtonoborci i dejtonobranitelj

B odgovor na trenutne inicijative za izmjene Dejtona mora imati tri elementa.

Prvo – insistiranje na činjenicama. Dejtonski sporazum nije srušen, niti se može na miran način „napustiti“ jednostranom izjavom. On je međunarodni ugovor, čiji su garanti SAD i evropske sile, i koji se može mijenjati isključivo konsenzusom svih međunarodnih i domaćih dionika. Nedavna sjednica Vijeća sigurnosti, kao i obilježavanje 30. godišnjice zaključenja Dejtona dokazalo je da je na djelu širok međunarodni konsenzus u korist Dejtona, od SAD i EU, preko Turske i Rusije, do Kine.

Drugo – institucionalna disciplina. Dokle god SNSD i HDZ, uprkos bučnoj retorici, poštuju odluke Ustavnog suda BiH, CIK-a, OHR-a i drugih institucija, nema osnova za izvanredne mjere. Suprotno uvriježenom refleksu, stabilnost sistema se danas ne brani sukobom, nego strpljenjem i insistiranjem na procedurama.

Treće – politička inicijativa. Ako Dodik i Čović žele interni razgovor, a ne međunarodnu konferenciju, B komponenta ne treba bježati od razgovora, ali mora postaviti jasan okvir: razgovor o funkcionalnosti države, evropskom putu, proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda, a ne o jačanju paritetne zastupljenosti, novim entitetima ili “mirnom razlazu”. 

U tom smislu, paradoksalno, trenutna situacija nije znak slabosti države, nego njene relativne stabilnosti (i to ne zahvaljujući Trojci, već uprkos njoj). Nakon najveće postdejtonske krize, imamo relativno mirno stanje bez stvarnih antidejtonskih poteza. To samo po sebi govori da su granice moći trenutno jasno postavljene.