Da su Bosanci i Hercegovci ostavili neizbrisiv trag na prostorima današnje sjeverne Dalmacije svjedoči i sljedeća priča

Iako su neki toponimi do danas izbrisani, u narodu primoštenskog kraja, osobito kod onih malo starijih još uvijek postoji sjećanje na Bosance – bogumile koji su zapravo prastanovnici toga kraja.

U primoštenskom kraju poznati su tragovi veoma rane ilirske i grčke naseljenosti. U desetom stoljeću, ovaj je kraj poznat pod nazivom Primorje (Parathelesije), a u novije doba, sve do kraja 19.st. spominje se kao Bosiljine. Od Bosiljina nastala su dva rejona: primoštenski i rogoznički kraj.

Primoštenski preci bili su bogumili. Osamdeset bogumilskih obitelji koje je stiglo iz Bosne (XI. i XII. st.), bježeći ispred osmanske najezde stigli su u Šibenik i zatražili zaštitu od šibenske vlastele. Vlastelini su te obitelji prihvatili i zatim ih morem prevezli deset morskih milja prema južnom pravcu Šibenika i tu ih iskrcali. Uvalica u koju su došljaci iskrcani i danas se naziva “Bosanski Dolac”. Područje u koje su se iskrcali došljaci bilo je pusto i krševito. Oni su se zatim uputili prema istoku, četiri kilometra daleko od morske obale i tu naišli na veću visoravan, gdje su sagradili naselje i crkvicu uz pomoć šibenske biskupije. Tako je nastalo najstarije primoštensko naselje, današnje Prhovo, a nešto kasnije naselja Široke i Kruševo.

Uvjeti za stalan i siguran život postojali su sve dok se nisu zaredali upadi osmanskih četa iz dublje zagore i iz Bosne od kraja 15. st. i kasnije. Tako se oko 1480. god. pučani Prhova, Široka i Kruševa sklanjaju pred osmanskim upadima i pljačkom na obližnji otočić “Gola Glava” (Caput Cista) gdje su osnovali novo naselje – Primošten. Naselje koje je na otočiću izgrađeno kao pribježište, prvi se put pod imenom Primošten spominje 1564. god. Već tada je otočić s naseljem bio prema kopnu zaštićen obrambenim zidom i s kopnom komunicirao preko pokretnog drvenog mosta.

Stanovnici novog centra (Bosiljine-Primošten) nisu, međutim, potpuno i trajno prekinuli vezu s prostorom u zaleđu (Stanovi). Oni su tamo zalazili i u doba trajanja osmanske opasnosti radi korištenja zemlje, koja je i dalje ostala najvažnija osnova njihove ekonomije.

Dolac je mala uvala smještena tri kilometra sjeverno od Primoštena, omeđena morem i brežuljcima, koja je sedamdesetih godina prerasla u vikend naselje.

Smješten između Bilog (također malog naselja) na sjeveru i Autokampa Adriatic na jugu. Podijeljen je na južni dio, Kuvajt, koji se smjestio u blizini brda Vela glava, i sjeverni, Kaliforniju, dolinom nekadašnje lokve cipala kojom se danas protežu kuće i sportsko igralište. Sjeverni dio Doca je površinom veći i napučeniji, ali time ne i "politički" i ekonomski znatno utjecajniji. Iznad Doca na istoku nadvija se se brdo Veli vrh, a na sjeveru prema Bilom Koštenjača. Dio same uvale Dolac pripada kampu.

POVIJEST

Dolac se prvi put spominje imenom Bosanski Dolac i može se okarakterizirati kao mjesto odakle je krenulo naseljavanje Primoštena i primoštenske okolice. Stoljećima je Dolac bio tek usputna stanica ribara i težaka primoštenskog kraja da bi svoj novi život otpočeo 70-ih godina XX. stoljeća kada su vikendaši otpočeli izgradnju kuća. Dio Doca u tom razdoblju dobiva vodu te se ironično samoproziva Kalifornija. 80-ih kuće na južnoj strani Doca grade uglavnom zaposlenici naftnih kompanija, stoga se prozivaju Kuvajt.

Donesen je urbanistički plan, a mjesto dobiva i lučicu, igrališta, kafiće, restorane i živi uglavnom ljeti kada su predivne, gotovo netaknute plaže pune turista i domaćih ljudi.

Bosanci i Hercegovci ostavili su neizbrisiv trag u stvaranju jednog od najljepših gradića u tom dijelu Dalmacije.

(M.I.)