Piše: Kenan EFENDIĆ / Odgovor.ba

Snimak prvi. Uredno ošišan i obrijan muškarac, od 50-ak godina, stoji pred zgradom američkog Kongresa, gleda u kameru i govori.

U odijelu je, kravata uredno svezana; iz prsnog džepa sakoa viri maramica: crveno-bijela karirana; odudara od kravate i odaje blagi neukus. Prema kretanju pogleda, može se zaključiti da čita tekst sa telepromptera, jasno je da čas gleda u objektiv a čas malo niže.

Kretanje ruku je donekle neprirodno, ponavljaju se pokreti, često nisu usklađeni s rečenicama, riječima i porukama. Ton i dikcija su donekle komični, podsjećaju na ponosne pionire dok predaju štafetu. Kamera je očigledno postavljena amaterski, kadar je neobičan, šake se čas vide, čas nestaju.

U konačnici sve djeluje kao vježba javljanja uživo sa terena za studenta žurnalistike.

Snimak drugi. Mlađa žena, elegantno odjevena, stoji u holu američkog Kongresa i govori u kameru telefona. Za razliku od muškarca u prvoj slici, očigledno je da sve sama mora raditi: telefon je postavljen prenisko, tako da je gledamo iz donekle žablje perspektive, pomjera se, namješta kosu, ton je neuredan, pozadinski šumovi naporni.

U konačnici sve djeluje kao prvi reel influenserice u povoju.

Snimak treći. Ista žena je snimljena u nekoliko scena: odlučnim i poletnim korakom ide ka Kongresu, čuje se kuckanje potpetica, u ruci nosi, kao u kakvom američkom filmu, kafu; potom kamera prikazuje ulaz u Kongres, jasno se vidi natpis Authorized Personnel Only – Samo za ovlašteno osoblje. U nastavku su snimci s nekog okruglog stola, jedan govornik oštrim tonom nešto govori, mlada žena se grli s njim.

U konačnici sve djeluje kao drugi reel influenserice u povoju; ali sada joj je, po svemu sudeći, pomogla prijateljica s više iskustva na Instagramu.

Žrtve algoritama

U prvom snimku gledamo člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denisa Bećirovića, tokom posjete Washingtonu, prije tri godine, 31. januara 2023. U drugom i trećem državnu zastupnicu i predsjednicu jedne od vladajućih stranaka Sabinu Ćudić.

Ovakvi poluamaterski istupi i snimci, koji ne priliče funkcijama Ćudić i Bećirovića, nisu incident, nego jedan od glavnih modela komunikacije sadašnje vladajuće garniture s javnošću. Jednosmjerno, režirano, samohvalno i neukusno. Šampion ovakvog selfi političkog rada je, naravno, ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković, duhovni najstariji brat Trojke.

Malo je koji čovjek danas pošteđen i konzumiranja i produciranja sadržaja na društvenim mrežama. O efektima ovisnosti zbog pretjeranog korištenja uveliko se pišu naučni radovi. Malo se ko može oduprijeti opasnom osjećaju važnosti i veličine kada se počnu redati lajkovi, pohvalni komentari, prenošenja i dijeljenja.

Na rijetka upozorenja i sarkastične kritike da ovakvo ponašanje ne priliči zvaničnicima, pogotovo visokim (član Predsjedništva, šef diplomatije, državna parlamentarka), nema stvarnog odgovora. Svi oni nastavljaju s ovakvom selfi-diplomatijom, pretvarajući se ili u dopisnike nepostojećih medija (Denis Bećirović kao ukočeni Ivica Puljić) ili influensere (Hana Hadžiavdagić za sirotinju) ili u agresivne trolove (Elmedin Konaković kao donekle prosvijećeni Faćo).

Međutim, najveći problem nije samo u destruktivnim efektima pojavnosti, pa čak ni u tome što se ovakvo ponašanje nameće kao prihvatljivo i poželjno – nego zato što ovi ljudi, po svemu sudeći, vjeruju da je ovo ispravan put i da su kritike ništa drugo do hejt.

I Bećirović i Ćudić i Konaković su, kao i milijarde drugih ljudi, žrtve opasnih neuropsiholoških efekata društvenih mreža kao prostora brze i površne validacije ličnosti i zadovoljenja potreba sujete.

O nivou sastanaka koje različiti zvaničnici iz Sarajeva i Banjaluke ovih dana održavaju u Washingtonu, o lobiranju itd... ovdje nećemo govoriti.

Naprosto treba upozoriti da je opasno kada odrasli ljudi vjeruju u stvarnost društvenih mreža. Naročito ako ti odrasli ljudi odlučuju, među ostalima, o sudbini oko tri miliona ljudi u burnim vremenima.