Dana 6. februara 2023. godine, Tursku je pogodila najrazornija i najsmrtonosnija prirodna katastrofa u njenoj modernoj historiji, događaj koji će zauvijek ostati upamćen kao "katastrofa stoljeća".

U ranim satima tog zimskog jutra, u 04:17 po lokalnom vremenu, zemljotres jačine 7,7 stepeni pogodio je okrug Pazarcık u Kahramanmaraşu. Samo devet sati kasnije, u 13:24, drugi snažan potres jačine 7,6 stepeni pogodio je Elbistan, produbljujući pustoš. Ovi dvostruki zemljotresi uzrokovali su masovna razaranja u 11 provincija, direktno pogodivši skoro 14 miliona ljudi.

Katastrofa je odnijela 53.537 života, dok je 107.213 osoba povrijeđeno. U danima koji su uslijedili, u Turskoj je proglašena sedmodnevna nacionalna žalost, dok je razmjera gubitaka postajala bolno jasna.

"Mislila sam da ćemo poginuti u tom drugom zemljotresu", izjavila je Seher Belkıs Arıkan Ural, 56-godišnja srednjoškolska profesorica i stanovnica Kahramanmaraşa, čije svjedočenje iz prve ruke dočarava užas, gubitak i izdržljivost preživjelih.

"Oko 04:15 ujutro, probudilo me užasno podrhtavanje i skočila sam iz kreveta", prisjeća se ona. "Prije nego što sam uopšte uspjela izaći iz sobe, visoka polica s knjigama srušila se na moj krevet. Da sam tamo ostala još samo nekoliko sekundi, ne bih bila živa."

Seher je sa svoje dvije kćerke pobjegla u dnevnu sobu dok se njihov dom silovito tresao. "Nikada nismo doživjeli zemljotres koji je trajao tako dugo ili bio ovako snažan", rekla je. "Sve se lomilo – staklo, porculan, namještaj. Kuhinja je bila u potpunom haosu."

Kada je silovito podrhtavanje prestalo, nestalo je struje. U mraku, Seher je tražila svoju mačku Mayu, ali je nije mogla pronaći. Potom je požurila da provjeri svoje stare roditelje koji su živjeli u stanu pored. "Preklinjala sam ih da napuste stan", rekla je. "Ali oni su mi smireno odgovorili: 'Ako ćemo umrijeti, umrijet ćemo u svom domu'."

Kako se zora bližila, razmjera uništenja je postajala vidljiva. "Kada sam izašla vani, vidjela sam da su se dva ogromna stambena bloka u blizini potpuno srušila", rekla je. "Tamo je živjela moja bliska prijateljica sa svojom porodicom. Kasnije smo saznali da niko nije preživio."

Grad koji je utihnuo

Širom Kahramanmaraşa i susjednih provincija, naročito Hataya, čitava naselja su sravnjena sa zemljom. Bolnice, apoteke, putevi i tržni centri bili su uništeni. U javnim zgradama su se pojavile improvizovane mrtvačnice.

"Do trećeg dana", prisjeća se Seher, "glasovi ispod ruševina su utihnuli. Neki ljudi nisu umrli od rušenja, već od zimske hladnoće, jer je padao snijeg. Akcije spašavanja su provedene. Neki su napustili grad. Oni koji su ostali, okupili su se u džamijama i školama. Počela je stizati neposredna pomoć. Ljudi su stajali u redovima za osnovne potrepštine. Postavljeni su šatori i dijeljeni topli obroci. Neka Bog nagradi državu i sve koji su pritekli u pomoć, materijalno i duhovno."

Dane je provodila živeći u automobilu sa svojom djecom, povremeno palivši motor kako bi se ugrijali dok su zalihe goriva nestajale. "Grad je bio u potpunom mraku", rekla je. "Niko nije boravio u zgradama koje su ostale stajati. Bili smo živi, ali bilo je teško osjećati zahvalnost kada toliko drugih ljudi više nije bilo."

(Foto: Anadolija)

Jedan od Seherinih najemotivnijih trenutaka dogodio se nekoliko dana kasnije kada se vratila u svoj oštećeni stan. "Kada sam otvorila vrata, čula sam slabašno mjaukanje", rekla je. "Naša mačka Maya bila je zarobljena između zida i ormara. Bila je gladna, žedna i jedva živa. Morala sam rastaviti ladice kako bih je spasila."

Razmišljajući o katastrofi, Seher je govorila s bolnom jasnoćom: "Ovaj zemljotres nije birao. Ginuli su bogati. Ginuli su siromašni. Profesori, doktori, studenti, svi građani – svi su bili jednaki pod ruševinama."

"Stambeni prostori su stvoreni pomoću kontejnera i šatora. Dugo vremena su ljudi živjeli u šatorima unutar kontejnerskih naselja", prisjetila se.

Dodala je: "Najteža sudbina nije bila smrt. Bilo je to preživjeti bez svojih voljenih ili nastaviti život nakon gubitka dijelova tijela i zdravlja."

Iscjeljenje i obnova

Sada, tri godine kasnije, rekonstrukcija velikih razmjera preoblikovala je veći dio regije. U Kahramanmaraşu, Hatayu i svim pogođenim provincijama, završeni su novi stambeni projekti i predati građanima, dok se mnogi građevinski napori nastavljaju. Čitavi okruzi su ponovo izgrađeni, iako prašina i nedovršeni radovi i dalje dominiraju panoramom.

Ipak, psihološke rane ostaju duboke. "Grad u kojem sam provela decenije postao je neprepoznatljiv. Tokom naredne tri godine, ruševine su uklonjene, a grad se pretvorio u ogromno gradilište. Teško oštećene zgrade su srušene, dok su nove nicale. Stambeni prostori su stvoreni pomoću kontejnera i šatora. Dugo su ljudi živjeli u šatorima unutar kontejnerskih naselja", rekla je Seher. "Neki ljudi koji su otišli su se vratili. Mnogi nikada nisu."

(Foto: Anadolija)

Dok Turska obilježava treću godišnjicu zemljotresa od 6. februara, nacija nastavlja oplakivati svoje mrtve, istovremeno nastojeći obnoviti svoje gradove i živote. Svjedočanstva preživjelih, poput Seherinog, služe kao oštar podsjetnik da je, izvan statistika i konkretnih brojeva, prava cijena katastrofe ispisana u ljudskom sjećanju – svaki potres, svaki gubitak i svaki čin preživljavanja ponaosob.

Suočeni s razaranjem bez presedana, otpornost naroda postala je jedno od najtrajnijih naslijeđa zemljotresa od 6. februara. Zajednice koje su izgubile domove, voljene osobe i sredstva za život, nastavile su obnavljati svoje živote s izuzetnom odlučnošću, crpeći snagu iz solidarnosti, vjere i kolektivnog sjećanja. Uporedo s ovom društvenom otpornošću, državna politika obnove fokusirala se na brzu isporuku stambenih objekata velikih razmjera, obnovu infrastrukture i restauraciju osnovnih javnih službi, s ciljem ne samo da se zamijeni ono što je izgubljeno, već i da se izgrade sigurniji, otporniji gradovi. Iako izazovi ostaju, a emocionalne rane su daleko od zacijeljenih, zajednički napori građana i javnih institucija odražavaju zajedničku odlučnost, a to je da će se opet izdići, jači, sigurniji i spremniji za budućnost.