Iako formalno regionalni lider u evropskim integracijama, Crna Gora danas više liči na dobro režirani rijaliti šou, čiji besprizorni akteri nastavljaju da obesmišljavaju svaku ideju političke i društvene normalnosti. Crnogorsko društvo posljednjih sedmica potresa nekoliko skandala, a njihov se odjek, čini se, jače čuje u regionu nego u samoj Crnoj Gori. Posebno u onom dijelu regiona iz kojeg moguće dolazi reditelj ovog bizarnog žanra. 

Dvoje visokopozicioniranih državnih službenika – savjetnik predsjednika države za nacionalnu bezbjednost i državna sekretarka u Ministarstvu pravde - podnijeli su ostavke nakon što su se privatni eksplicitni snimci jednog od njih našli na društvenim mrežama.

U jeku afere, šou crnogorskim ’parovima’ za trenutak je ukrao sin bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore, kome se, od dana kada je njegovoj majci i njemu, zbog više krivičnih djela sud u Podgorici izrekao prvostepene kazne od po deset godina zatvora – gubi svaki trag.

Nedugo zatim, javnost je obaviještena da je nestala i nekadašnja specijalna državna tužiteljka, koju je policija namjeravala da sprovede na izdržavanje sedmomjesečne kazne zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja. 

„Skandali koji potresaju Crnu Goru dokaz su sloma ne samo bezbjednosnog sistema, nego i kompetnog crnogorskog društva“, kaže međunarodni sekretar Socijaldemokrata i funkcioner opozicionog Evropskog saveza Miloš Đuričković. 

On podsjeća da su oba aktera ’seks afere’ završili na sudu, koji će odlučiti da li je i ko je kome prijetio. te ko je zloupotrebio čije lične podatake.

„Sa druge strane, bjekstvo sina nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore pokazuje zabrinjavajuću nesposobnost bezbjednosnog sistema, ali i moguću umiješanost spoljnih faktora u ovaj skandal“, kaže Đuričković.

Razgovarala: TAMARA NIKČEVIĆ

Kojih spoljnih faktora?

-Beograd je dugo aktivni učesnik političkog života u Crnoj Gori. Srbija ima svoje ’igrače’ u svim institucijama države Crne Gore - od crkvenih i partijskih, do medijskih i bezbjednosnih; aktivira ih shodno vlastitim potrebama. Da Srbija to više i ne krije bilo je jasno ljetos, kada je na sjeveru Crne Gore postavljan spomenik ratnom zločincu, četničkom koljaču iz Drugog svjetskog rata Pavlu Đurišiću, u čemu su učestvovali i neki aktivni pripadnici Bezbednosno-informativne agencije (BIA) Srbije.

Nakon afere državne sekretarke, koja je, ispovijedajući se ’velikoj braći’ postala zvijezda regionalnih medija, dojučerašnji funkcioner vlasti blizak režimu u Beogradu tvrdi da postoje slični filmovi sa najmanje pet ministara u Vladi Crne Gore u glavnim ulogama. Da li je ’strani faktor’ zaista režirao i ovaj cirkus?

-Nemam dovoljno informacija, pa ne bih da spekulišem. Naravno, brinu tvrdnje o postojanju sličnih snimaka: ako su istinite, onda bi to moglo da znači da je važan dio državne administracije kompromitovan ili ucijenjen, čime bi trebalo da se pozabavi crnogorska ANB. Uz postojeći stepen penetracije srpskih bezbjednosnih službi u politički i društveni prostor Crne Gore, ne bih se začudio da u krhkim crnogorskim institucijama rade lica podložna ucjenama i uticaju sa strane, odnosno lica koja se međusobno obračunavaju pod uticajem stranih centara moći. U svakom slučaju, stanje je alarmantno.

Ko uopšte radi u državnim institucijama?

-Ubrzo nakon promjena 2020. godine, bilo je jasno da prvi ešalon nove vlasti - ministri, zamjenici, činovnici, kadrovi ’po dubini’ koji su došli na određene pozicije, uglavnom nisu imali neophodne kvalifikacije, tj. nisu kompetentni da upravljaju državom, resorima, ministarstvima, Crnom Gorom. Njihovo znanje i stručnost imali smo priliku da provjerimo tokom mandata tri vlade - Zdravka Krivokapića, Dritana Abazovića i Milojka Spajića. Suštinski, ne zna se koja je bila gora. 
Rezultati parlamentarnih izbora omogućili su ovakve premijere i ovakve vlade. 

Je li sin bivše predsejdnice Vrhovnog suda Crne Gore mogao pobjeći bez pomoći iznutra i spolja? Kako to da je njegovo bjektvo prošlo bez ozbiljnije reakcije i vlasti i opozicije? 

-Ako su sve crnogorske institucije razorene, a jesu, onda je pravo pitanje ne ko je zakazao, nego ko je uopšte mogao i bio sposoban da reaguje. Umjesto prebacivanja odgovornosti, Viši sud, policija i Agencija za nacionalnu bezbjednost morali su biti ne samo uključeni, nego i odgovorni za skandal koji se dogodilo. I ranije smo imali propuste, čak i tragedije poput masakra na Cetinu, ali je odgovornost uvijek prebacivana sa jedne institucije na drugu. Ispalo je da niko ni za šta nije nadležan i odgovoran. 

Da li je opozicija otvorila pitanje nadležnosti i odgovornosti? 

-Crna Gora se nalazi u dosta specifičnoj situaciji. Već sam rekao da smo, čim je saopšteno da je osuđeni pobjegao, imali prepucavanje na relaciji Viši sud, Uprava policije, ANB…
Zašto opozicija nije tražila odgovornost čelnika bezbjednosnog sektora, to sam Vas pitala. 

-Opozicija je kritikovala vlast i institucije…

Je li tražila ostavke odgovornih? 

-Ako ni jedan ministar u Vladi Milojka Spajića, pa ni sam premijer Spajić, nije osjetio moralnu obavezu da ponudi ostavku i da se povuče poslije prošlogodišnjeg masakra na Cetinju i nakon što je desetak hiljada građana na protestima u Podgorici tražilo da…

Ne, ne, to nije odgovor na moje pitanje. Pitala sam Vas je li opozicija tražila ostavke čelnika sektora bezbjednosti.

-Evropski savez nije tražio ostavke. 

Zašto?

-Zato što je uzaludno tražiti ostavke od čelnika bezbjednosnog sistema, budući da i Vi i ja znamo da ih neće podnijeti. Istovremeno, parlamentarnoj većini ne pada na pamet da to od njih traži. Ne samo u ovom slučaju, nego i na dnevnoj bazi i po svim osnovama, aktuelni režim krši sve demokratske principe i pravila. Tražiti od njih odgovornost i ostavke bilo bi isto što i 1939. godine apelovati na Hitlerov moral i humanost. Kao opozicija, zaključili smo da je bolje, efikasnije i svrsishodnije direktno komunicirati sa građanima, koji će na prvim narednim izborima dati svoj sud o skandalima i propustima vladajuće većine. Pokušaj da se problem riješi kroz institucije i teorijski je i praktično nemoguća misija. Uostalom, najbolja slika stanja na crnogorskoj političkoj sceni je činjenica da je parlament u jednom danu, za nešto duže od sata usvojio 25 zakona. Bez rasprave, bez polemike, bez argumenata. Ni jedan poslanik nije čak ni pročitao zakone za koje je glasao. Bjekstvo sina bivše predsjednice Vrhovnog suda svakako iritira crnogorske građane, ali ne utiče direktno na to kako će da žive. Usvojeni zakoni, pak, na to utiču.

Je li opozicija glasala za te zakone?  

-Evropski savez nije, Demokratska partija socijalista, jeste.

Generalno, opozicija reaguje ili ne reaguje na određene događaje i anomalije, zbog čega manje ili više zaslužuje kritiku. Međutim, ponekad je neophodno pogledati širu sliku, analizirati događaje, tražiti realna objašnjenja. Jer, ako je centralno pitanje crnogorskog društva proces evropskih integracija, ako na jednoj strani imate interes Brisela da Crna Gora što prije okonča postupak pristupanja EU, a na drugoj destrukciju Beograda koji se iz petnih žila trudi da to osujeti, onda je jasno da događaji o kojima govorimo imaju i svoju pozadinu. Konkretno, u slučaju bjekstva prvostepeno osuđenog sina biše predsednice Vrhovnog suda svakako je važno ukazati na katastrofalno stanje u sektoru bezbjednosti i na nephodnost da neko za to odgovara, ali je isto tako važno postaviti pitanje da li se ova afera završava tim bjekstvom ili će imati nastavak.

Što hoćete da kažete?

-Hoću da kažem da nije isključeno da bismo u narednom periodu mogli biti svjedoci novih afera. Naivno bi bilo povjerovati da je neko kome se spremao zatvor i ko je visokorizičan u smislu bjekstva, isključivo vlastitom vojom, pameću i snagom uspio danadmudri cio sistem, sud i policiju, i da pobjegne. Možda bi trebalo malo sačekati i vidjeti hoće li to bjekstvo imati veze sa određenim informacijama koje bi mogle izlaći ili sa, kažem, eventualnim pokretanjem novih afera.

Može li konkretnije?

-Možda bi država Srbija imala interes da dođe do majke bjegunca, bivše predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice.

Tokom suđenja, Medenica je saopštila da ima prijatelja u BIA. Hoćete da kažete da bi se i ona, kao Svetozar Marović, iz beogradskog utočišta uskoro mogla ’obratiti naciji’?

-Vidjećemo. Sve što se u narednom periodu bude dešavalo u Crnoj Gori – afere, skandali i sl. – biće usmjereno na ometanje puta Crne Gore u EU. Ključno pitanje je hoće li Crna Gora u narednih godinu, godinu i po završiti tehnički dio procesa pregovora, tokom 2027. i politički dio, i tako se pripremiti za ulazak u Evropsku uniju. 

Ova godina će i u tom smislu biti najteža. Borba da se evropski cilj ne ostvari  vodi se na svim terenima: slučaj Medenica, slučaj Botun, slučaj predsjednika opštine Pljevlja, odnosiunutar vlade… Beograd vodi rat i, kako vrijeme bude odmicalo, agresija i destrukcija će dobijati na intenzitetu, pritisak će se pojačavati, stanje će postati neodrživo, naročito ostane li se na postojećim pozicijama.

Mislite da će redovni parlamentrani izbori 2027. u tom smislu nešto promijeniti?

-U Crnoj Gori je već krenula predizborna kampanja za 2027. godinu: počelo je strateško pozicioniranje partija, profilisanje njihovih politika, stavova… Procjena je da će velikosrpski i proruski politički savez, zahvaljujući dostupnim instrumentima –mislim na zloupotrebu državnih resursa, na stranačko zapošljavanje, na manipulaciju crkvom i sl. – polako vraćati svoje biračko tijelo, dominantno izgubljeno nakon što je Milojko Spajić formirao pokret Evropa sad. Jasno je, dakle, da se velikosrpski projekat u Crnoj Gori trenutno modelira i prilagođava postojećim okolnostima.

Kako?

-Shvativši da 2027. godine kao jedinstveni politički savez ne mogu ostvariti ono što im je neophodno, a to je ubjedljiva pobjeda,stratezi velikosrpkog nacionalizma fingiraju raskol unutar prosrpskog bloka, i to na liniji Andrija Mandić i Milan Knežević. Riječ jeo taktičkom pregrupisavanju: ekstremni velikosrpski nacionalisti imaju zadatak da napadaju Spajićev Pokret Evropa sad (PES) kako bi PES-ove birače vratili tobože umivenom i umjerenom predsjedniku Skupštine, četničkom vojvodi Andriji Mandiću.

Ne vjerujete, dakle, da Andrija Mandić ide putem Milorada Dodika?

-Ne vjerujem. Sve i kada bi to želio, Mandić nema mogućnost da ide Dodikovim putem. 

I Mandić i Dodik su na političkoj sceni duže od 20 godina, služili su svim beogradskim režima, politički preživljavali zahvaljujući aranžmanima sa Srbijom. Vučić ih je samo dodatno politički ojačao. Ipak, za razliku od bosanskohercegovačkog entiteta RS, Crna Gora je međunarodno priznata država, članica NATO i spremna za članstvo u EU. Čak i ovakva kakva je, Crna Gora ima podršku Brisela na puti ka EU. Ništa od toga nema Dodikov entitet RS.

Sa druge strane, ne bih se mnogo osvrtao na trenutne lične relacije i odnose Milorada Dodika i Andrije Mandića sa Aleksandrom Vučićem, zato što to suštinski ne mijenja stvar.

U kojem smislu?

-U smislu projekta teritorijalnih i ostalih pretenzija Srbije u odnosu na Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Velikosrpski projekat ostaje, mijenjaju se samo izvođači radova. Zato Vučić u Crnoj Gori igra na dvije karte: jedna je Milan Knežević, druga AndrijaMandić. Kladioničari bi rekli - odigrao je tiket, a onda se pokrio drugim. 

Zašto se pokrio?

-Zato što Vučićev ’srpski svet’ samo na taj način može opstati poslije izbora 2027. godine. Kada se u Podgorici bude pregovaralo o formiranju nove vlasti, Vučić računa da bi se tada i on mogao naći za stolom. Ako Crna Gora zaista uđe u Evropsku uniju i ako Vučić i tada bude na vlasti u Srbiji, u Podgorici bi imao svoju lutku na koncu, koja, sprovodeći velikosrpsku politiku, ključno utičena procese.

Koliko je realno to ’računanje’?

-Nažalost, veoma je realno: Istraživanja potvrđuju da velikosrpski politički blok, koji je 2020. godine jedva osvojio vlast, danas nije daleko od ostvarenja Vučićevog cilja. Mislim da je ključni razlog to što se veoma uspješno manipuliše PES-om Milojka Spajića. Danas se, naime, PES uglavnom percipira kao veoma uspješn politički akter, koji ima između 20 i 23 procenta podrške birača. Kada je nastao, PES je, podsjećam, imao više od 30 procenata podrške.

Prije 20 godina, prozapadnu politiku je u Crnoj Gori podržavalo više od 55 procenata građana, koji su 2006. na referendumu obnovili državnu nezavisnost. Danas ta politička grupacija ima jedva 30 procenata podrške.

-Ako računate stranke manje brojnih naroda, imamo 35.

Pa, računate li ih? Izuzev Hrvatske građanske inicijative, sve su u vlasti sa velikorpskim partijama.

-Siguran sam da bi članstvo i birači tih partija 2027. godine podržali ideju formiranja vlasti sa istom političkom grupacijom sa kojom su obnovile državnu nezavisnost 2006. Uprkos svemu, ako bi došle u situaciju da od njih zavisi, znam da bi to bila odluka Bošnjačke i albanskih stranaka. Bošnjaci i Albanci nikada ne bi glasali protiv interesa Crne Gore.

Kako bi glasali Srbi?

-Njihov politički predstavnik, predsjednik Skupštine Andrija Mandić, polako zauzme sve ključne pozicije u državi, pa je veoma izvjesno da će, nastavi li se urušavanje crnogorskih institucija i društva, 2027. godine - i formalno i suštinski – on biti lider parlamentarne većine. To će mu, kao nestabilna i nekoherentna politička struktura, omogućiti upravo Spajićev PES. 

Kako?

-Poslanici i visoki funkcioneri PES-a su, po svim načelima, po politici koju vode, po stavovima koje zagovaraju, po onome što i kako rade, mnogo bliži velikosrpskim strankama vlasti nego evropskim i demokratskim vrijednostima. Riječ je o političarima koji sa neuporedivo više divljenja i simpatija gledaju Mandića, koji u PES-u ima veći autoritet od predsjednika njihove partije MilojkaSpajića.

A Spajić nije samo predsjednik Vlade koji je na čelo stranke došao nakon unutarpartijskog sukoba, nego i čedo crkve Srbije,prilično nezainteresovan za ogroman broj političkih procesa i događaja u Crnoj Gori. Njemu nije stalo kakva je država Crna Gora, kakvo je crnogorsko društvo, pa u tom smislu snosi najveću odgovornost. Na čelu je nestabilne političke strukture, koja je, prema projekcijama međunarodne zajednice, trebalo da bude lokomotiva evropskih integracija, ali i kontrolni mehanizam velikosrpske političke strukture sa kojom je u vlasti i čiji je, kao premijer, samo nominalni lider. 

Na izborima 2027. godine, Spajić, Knežević i Mandić mogli bi da dođu do tridesetak procenata podrške. Kao drug ešalon velikosrpstva, Demokrate bi mogle osvojiti desetak procenata, što je ukupno 42-43. Koliko god mandata da osvoji – uzmimo 10- ubijeđen sam da bi barem pet Spajićevih poslanika krenulo za Mandićem, što bi dovelo do cijepanja PES-a kao stranke.

Drugim riječima, sve i kada bi Spajić i rukovodstvo PES-a nakon izbora 2027. odlučili da formiraju vlast sa prozapadnim strankama i sa partijama manje brojnih naroda, bojim se da ne bi mogli uspostaviti kontrolu nad svojim poslanicima, niti bi imali kapacitet da vode u pravcu koji je Zapad projektovao kada ih je prije dvije ili tri godine gotovo bezuslovno podržao.

Znači li to da bi 2027. godine, nakon redovnih parlamentarnih izbora, četnički vojvoda Andrija Mandić, kao novi premijer, mogao Crnu Goru uvesti u Evropsku uniju?

-Ako bi Andrija Mandić 2027. zaista bio izabran za premijera, da, on bi Crnu Goru uveo u EU. Dvije ili tri naredne godine Mandić bi iskoristio da suštinski promjeni karakter crnogorskog društva, da izbriše svaku crnogorsku atribuciju i predznak, nakon čega bi bilo svejedno da li će Crna Gora biti dio Evropske unije. Takva Crna Gora ne bi smetala ni Mandiću, ni Vučiću, koji bi dobio’srpsku državu’ unutar i Evropske unije i NATO. Za Vučića i Srbiju to bi bio savršen rasplet.