Nakon što je opozicija na vanrednim izborima zamalo napravila čudo, ponovljeni izbori na spornim mjestima ogolili su surovu realnost naše političke bare. Milorad Dodik je nepogrešivo nanjušio miris sopstvenog političkog poraza, preuzevši kampanju u svoje ruke. Karana je gurnuo u zapećak, a sebe isturio u prvi plan kampanje za ponovljene izbore.

Možda i ključni momenat tog “povratka otpisanog” bila je ona tragikomična, gotovo dirljiva scena u Mostaru. Gledali smo Dodika kako se fizički probija, gura prvake sopstvene partije, samo da bi stao u kadar pored Aleksandra Vučića. To laktanje nije bilo slučajno. Bio je to prvi i najvažniji korak sanacije štete, peglanje Vučićeve ljutnje zbog Dodikovih tajnih “dilova” sa Amerikancima, piše Aleksandrar Pandurević, urednik BUKE.

Tom slikom Dodik je poslao jasnu poruku i Beogradu i svojim nepovjerljivim biračima, “Ne rasipaj pare na Babalja, Jelenu i Draška. Ja sam taj. Ja sam i dalje spreman da služim i poslužim. I dalje smo si dobri.” Bio je to vapaj partnera koji traži javni oprost. Jer, dok se sa Dodikom Vučić sreće javno i protokolarno, sa opozicijom u RS se uglavnom viđa tajno, kao sa zabranjenom ljubavi. Ali Dodik je odavno naučio lekciju, slika u Dnevniku važnija je od istine.

Kada je “sredio” vanjsku politiku, upaljena je teška mehanizacija kod kuće. Javni servis je radio u tri smjene, pretvoren u artiljerijsko medijsko gnijezdo koje je bez prestanka ispaljivalo salve satanizacije po opoziciji i hvalospjeva o “gospodaru Dodiku”. Svi resursi Vlade RS, Kabineta predsjednika i pratećih satelita upregnuti su u trasiranje “sigurne pobjede”. Trud uložen u tih par biračkih mjesta bio je veći i skuplji nego za čitavu redovnu kampanju. Milioni našeg novca upumpani su u mjesta ponovljenih izbora.

I to je logično. Milorad Dodik zna da ne smije izgubiti. Ne nakon 23 godine kontinuiteta. Za njega gubitak vlasti, pa makar bio i simboličan, nije samo odlazak u političku penziju i pisanje memoara. To je gubitak poluge, gubitak bankomata i, najvažnije, gubitak imuniteta od odgovornosti za politiku koja decenijama ne rješava niti jedan strateški problem, osim strateškog popunjavanja sopstvenih džepova.

Naravno, tu su i famozni procenti izlaznosti. U mjestima gdje su ostali samo penzioneri i sjećanja, glasačke kutije su punije od njemačkih autobusa koji odvoze našu omladinu. Ali prava tragedija nije u tužnim brojkama izlaznosti, već u činjenici da je ovom društvu ubijena nada da može bolje od ovoga. Ljudi su postali imuni na očekivanja, a apatija je postala najjača stranka u Srpskoj.

I pored takvog opipljivog beznađa, opozicija je, sa resursima koji su u poređenju sa Dodikovim budžetom na nivou statističke greške, uspjela zamalo da pobijedi. Dakle, i pored sveg šminkanja stvarnosti, većina u ovom društvu je nezadovoljna. I tu dolazimo do paradoksa, taj rezultat je očigledno više šokirao opoziciju nego samog Dodika. Kao da su se uplašili pobjede. Nisu znali šta bi s njom, kako da se ponašaju, kako da “zakucaju” loptu u koš.

Dok Blanuša sada filozofira i traži krivce u stilu “treba vidjeti ko je radio, a ko nije”, odgovor bode oči, nije dovoljno i predano radio niko. Ili bar niko ko je trebao. Opozicija je svoju kampanju uglavnom vodila rijetkim TV gostovanjima, par posjeta gradovima, preko tastatura, statusa i lajkova, naivno vjerujući da se izbori dobijaju na društvenim mrežama. Za to vrijeme, Dodik je stigao i do Amerike, a njegova pješadija je kod kuće orala teren. Ulazili su u svaku kuću na ponovljenim izborima, “ubjeđujući” ljude praktičnim metodama, utjerujući demokratiju direktno u džepove neodlučnih birača. Ljudi su svjesno dovedeni u stanje bespomoćnosti, pa ih se kupuje sopstvenim novcem, i to za tek mali dijelić tog novca.

Cijela ta glomazna, skupa i bahata mašinerija dobila je samo jedan zadatak: “Ne smijemo izgubiti.” I nisu izgubili. Ovaj put.

Siguran sam da im ovaj rezultat, posebno što se poraz mogao desiti zamalo i dalje ne ulijeva nadu Dodiku u sigurno osvajanje oktobarskih izbora, koji samo što nisu. Već danas Dodikova mašinerija počinje kampanju.

A opozicija? Njima ostaje gorka lekcija. Imaju samo jednu šansu, a jednačina je prosta, ujedinjen nastup bez kalkulacija i viška ega, uz stvarnu vjeru u pobjedu. Moraju konačno postati vijest, ne reakcijama, već isturanjem stvarnih tema u prvi plan, nudeći rješenja i nemilosrdno apostrofirajući nesposobnost vlasti. Moraju nametnuti svoj program za oporavak društva. Prestati dijeliti funkcije prije nego osvoje izbore, komično je. Taj ‘grč vječitog gubitnika’ moraju pod hitno da izliječe. Jer, ako u izbornu frku ulaziš sa stavom žrtve i izgledom nekoga ko je spreman za još jedan ‘častan poraz’ u kojem su svi drugi krivi, a posebno narod, budi apsolutno siguran, izgubićeš opet.