Bivši reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić u novom komentaru dana govorio je o političkim osvrtima Jahje Muhasilovića. Ef. Cerić se osvrnuo na tekst o Hrvatskoj kao “propaloj državi”.

Njegov komentar prenosimo u cijelosti:

- Cijenim profesora Jahju Muhasilovića. Pratim njegove političke osvrte i često u njima prepoznajem britkost, širinu i intelektualnu hrabrost. U vremenu kada mnogi biraju tišinu ili oportunizam, hrabrost je vrijednost. No, hrabrost ne znači odsustvo mjere. A mjera je, u politici i javnoj riječi, ponekad važnija od oštrine.

Njegov tekst o Hrvatskoj kao “propaloj državi” u meni nije izazvao polemički refleks, nego unutrašnju nelagodu. Ne zbog Hrvatske, nego zbog nas.

Ne sporim da hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini često pokazuje dvostruke standarde. Postoji javna diplomatska retorika i postoji politička praksa koja zna reflektirati hegemonijske ambicije. O tome treba govoriti jasno, argumentirano i bez iluzija. Ali govoriti o susjednoj državi, članici Evropske unije i NATO-a, kao o “vještačkoj tvorevini”, “geopolitičkoj anomaliji” ili “resortu bez budućnosti” nije analiza. To je retorička presuda.

A presuda bez mjere lahko se pretvara u bijes.

A bijes nije argument.

Moramo biti svjesni jedne važne činjenice: ono što se napiše u Sarajevu često se u Zagrebu čita kao stav svih Bošnjaka. To nije tačno, ali percepcija u politici često nadjača istinu. Kao što ni ono što Max Primorac piše u američkim medijima nije stav svih Hrvata, ali se u Bosni često tako doživljava.

Bošnjačka tradicija ima duboku edebsku kulturu govora. Edeb znači dostojanstvo čak i kada se ne slažemo. Znači kritiku bez poniženja, neslaganje bez omalovažavanja. U tom smislu, tekst o Hrvatskoj više govori o našem tonu nego o njihovoj stvarnosti.

Da li Hrvatska ima demografske i ekonomske probleme? Ima, kao i veći dio Evrope. Da li turizam nosi rizike strukturalne ovisnosti? Svakako. Ali to nisu dokazi “propale države”, nego izazovi suvremene ekonomije. Hrvatska je institucionalno stabilna članica EU i NATO-a, sa sistemom koji funkcionira. Bosna, nažalost, još uvijek traga za takvom stabilnošću.

U samokritičnom smislu, moramo postaviti pitanje: treba li nam retorika poniženja susjeda da bismo učvrstili vlastiti osjećaj sigurnosti? Ako nam treba, onda problem nije u Zagrebu, nego u našoj nesigurnosti.

Bosna ne postaje jača time što Hrvatsku prikazuje kao geopolitički promašaj. Naprotiv, takva retorika produbljuje nepovjerenje i daje argument onima koji već žele prikazati Bošnjake kao destabilizirajući faktor.

Srbija je u bosanskoj historiji ostavila duboke rane. Hrvatska je, unatoč teškim momentima i otvorenim sporovima, u mnogim fazama bila i saveznik i logistički oslonac. Ta historijska složenost zahtijeva nijansiran govor, a ne totalne presude.

Kultura javne riječi nije slabost. Ona je snaga.

Snaga se pokazuje mjerom, ne galamom.

Možda je vrijeme da u regionalnim raspravama više govorimo o vlastitim slabostima nego o tuđim. To bi bila zrela politika. I zrela savjest.

Jer narod koji je preživio genocid ne bi smio lahko posezati za riječima koje zatvaraju vrata.

A komšije, sviđalo se to nama ili ne, ostaju komšije – istakao je efendija Cerić.