Piše: Tomislav Klauški (24sata)

U zadnjih godinu dana predsjednik Zoran Milanović posjetio je, osim Slovenije i SAD-a, Mađarsku, Slovačku i Gruziju. Što povezuje te tri zemlje? 

Povezuje ih Rusija. Povezuje ih bliskost Kremlju i otpor Europskoj uniji, povezuju ih optužbe za nedemokratsko, autoritarno upravljanje, za političku korupciju, pa i blokadu pridruživanja Europskoj uniji. 

Kako je Milanović, inače blizak mađarskom i slovačkom premijeru Viktoru Orbanu i Robertu Ficu, odabrao upravo te zemlje za svoja, inače veoma rijetka i raritetna, vanjskopolitička posjeta?

Ukrali izbore

Sada je Milanović sletio u Gruziju u kojoj proeuropska oporba još od listopada 2024. godine prosvjeduje protiv vlasti koju se optužuje da je ukrala parlamentarne, ali i predsjedničke i lokalne izbore, da je povezana s Rusijom i koja je zamrznula pregovore s Europskom unijom.

Svojim dolaskom Milanović je dao legitimitet takvoj vlasti.

"Odlučio sam prihvatiti poziv za službeni posjet Gruziji zato da vidim kakva je to zemlja koju optužuju za nekakav promoskovski politički kurs", objasnio je Milanović. "Da je vlast, država koja nema ni diplomatske odnose s Moskvom, moskovski agent, to je kontraintuitivno i teško je to shvatiti".

To isto govorio je za proruske stavove slovačkog premijera Fica, da on ne može biti ruski agent, kao i za mađarskog premijera Orbana. A to isto njegove pristalice govore i za samog Milanovića.

Nije teško shvatiti

Bez obzira što sve govori, radi, poručuje, do koje mjere promovira stavove proruskih igrača i ratuje s Bruxellesom i NATO savezom. Možda to ipak nije tako teško shvatiti.

Milanović optužuje "društvo koje je predsjednik Kavelashvili nazvao europska birokracija" za, kako je rekao, "cinično otežavanje pristupa Gruzije u Europsku uniju". "Ne znam točno tko sve čini tu briselsku birokraciju, ali oni ne govore u moje ime niti dopuštam da govore u moje ime i u ime Hrvatske", poručio je predsjednik Milanović.

Recimo, tu "europsku birokraciju" u slučaju Srbije čini njegov bivši stranački klega Tonino Picula, kao stalni izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju.

Sluša vlast, a ne oporbu

Milanović je, pak, došao poslušati stav predsjednika čiji izbor gruzijska proeuropska oporba odbija priznati, kao i izraziti solidarnost s vladom koju se optužuje za krađu parlamentarnih izbora prošle godine, za koju se tvrdi da je povezana s Rusijom, čiji premijer, inače poslovno povezan s Rusijom, vlada proruskim metodama (zakonima koji ograničavaju LGBTQ prava i medijske slobode), te koja je utamničila reformističkog bivšeg predsjednika.

Milanović kaže da je išao vidjeti "kakva je to zemlja koju optužuju za promoskovski politički kurs", premda je svojim posjetom dao legitimitet toj vlasti i primio informacije upravo iz izvora kojeg se optužuje za "promoskovski kurs".

Dok tisuće proeuropskih Gruzijaca prosvjeduju protiv te vlasti i suočavaju se čak s njezinim brutalnim reakcijama.

Moskovski đaci

I zapravo, uzevši u obzir činjenicu da posjećuje Mađarsku i Slovačku, također države koje se optužuje za "promoskovski politički kurs", posjet upravo Gruziji govori o Milanovićevim političkim preferencijama, odnosno kriterijima prilikom odabira na koja vanjskopolitička putovanja će se odlučiti.

Milanović vrlo rijetko putuje, a kad putuje, slučajno odlazi upravo u zemlje bliske Rusiji.

Zašto ne Ukrajina?

Premijer Andrej Plenković mu se, očekivano, narugao porukom "neka usput posjeti Ukrajinu", znajući da je od Milanovića tako nešto najteže očekivati. Predsjednik radije posjećuje države koje se protive pomoći Ukrajini, kritiziraju i optužuju Ukrajinu, sabotiraju pomoć Ukrajini i razbijaju solidarnost EU-a oko Ukrajine i odnosa prema Rusiji.

Ili one koje se optužuje da su proruski orijentirane.

Zašto je Milanović bio gluh na činjenicu da se skoro godinu i pol dana proeuropskim prosvjedima ruši vlast u Gruziji, zašto nije podržao proeuropske i demokratske prosvjednike, nego gruzijsku prorusku vlast?

I najvažnije pitanje: je li to učinio u hrvatskom ili nečijem tuđem interesu?