Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

Jučer je u saobraćajnoj nesreći poginuo Ostoja Stanišić, poznat i pod nadimkom Ćizma, bivši oficir Vojske Republike Srpske. On je pred Sudom BiH proglašen krivim i izvorno osuđen na 11 godina, zato što je, u svojstvu komandanta 6. bataljona Zvorničke brigade VRS, pružio pomoć u izvršenju genocida. U drugostepenom postupku, kazna mu je smanjena, te je u konačnici osuđen na pet godina.

To je možda i jedinstven slučaj da je optuženi proglašen krivim za krivično djelo genocid iz člana 141. Krivičnog zakona SFRJ, u vezi sa članom 24. istog zakona (pomaganje), a da mu je izrečena kazna od samo pet godina zatvora.

Kontekst i namjera

Visoki funkcioner ratnog SDS-a i intimus Radovana Karadžića, Miroslav Deronjić svjedočio je u Hagu da mu je pukovnik Ljubiša Beara kazao: „Dobio sam naređenje, s vrha, da se zarobljenici pobiju.“ Da se uistinu radi o volji “vrha”, Deronjić je, veli, već od ranije znao, jer mu je sam Karadžić kazao: “Miroslave, sve ih treba poubijati.”

Nakon što je više od 1.300 Srebreničana strijeljano u Kravici na području bratunačke općine, Deronjić se pobunio. Tražio je da preostali budu likvidirani negdje drugdje, a ne u području njegove odgovornosti. 

Šef bezbjednosti Bratunačke brigade Momir Nikolić je svjedočio da je njemu i Dragi Nikoliću iz Zvorničke brigade tada Beara naredio da organizuju prevoz srebreničkih muškaraca i dječaka na područje zvorničke opštine, kako bi tamo bili pogubljeni. 

Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade, također je posvjedočio u Hagu da je iz Drinskog korpusa došla naredba da se organizuje likvidacija zarobljenika. Nakon što je Obrenović kazao da ne može prihvatiti takvu obavezu bez odobrenja Više komande, poručnik Drago Nikolić mu je kazao da je naređenje došlo lično od generala Mladića.

"Bilo je naređeno da se to ne vidi"

U presudi Ostoji Stanišiću, komandatu 6. bataljona Zvorničke brigade, navodi se da je dio spomenutih Srebreničana prevezen u zvorničko selo Petkovci.

Mještanin Petkovaca Marko Spasojević je svjedočio kako je vidio jedan od kamiona kojim su dovozili ljude. Bio je, veli, pun, „čovjek na čovjeku.“ Tražili su vode. Spasojević im je, kaže, donio dva kanistera vode. Neki su iskočili i pokušali pobjeći, ali su, veli, bili ubijeni na licu mjesta. 

Kada se vratio kući, Marko je kazao svojoj supruzi da legne na pod i ne ustaje. S njom su bile dvije njihove unuke.

Zarobljenici su najprije bili smješteni u školu u Petkovcima, odakle su kasnije odvoženi na branu Crveni mulj, gdje su streljani.

Marko Spasojević je kazao da se u večernjim satima čula pucnjava, koja je trajala dugo u noć, otprilike do tri sata iza ponoći, zbog čega je, kaže, „zaključao vrata“. 

Ujutru je vidio žene kako peru okrvavljeni asfalt. „Bilo je naređeno da se to ne vidi.“ Vidio je tijela oko škole, koja su „traktorom ili tamićem“ prebačena na Branu.

Brana Crveni mulj

U presudi Haškog tribunala u slučaju Popović i drugi, navodi se da je među posmrtnim ostacima ekshumiranim iz primarne grobnice kod brane Crveni mulj, te iz s njom povezanih sekunardnih grobnica, ekshumirano 805 tijela Srebreničana. 

Jedan od samo dvojice preživjelih, Nedžad Avdić je, u svojim svjedočenjima, iznio brojne detalje o masakru; među njima i onaj da je u školskoj sali, uoči odvođenja na streljanje, jedan čovjek koji je već bio pogođen u glavu, tako da mu je krv curila niz lice, grčevito u rukama držao čizmice svoje kćerkice, koju je dan ranije izgubio u šumi. 

Nežad je odveden na streljanje u grupi sa svojim nastavnikom geografije Munibom, koji ga nije prepoznao („Jesi li ti Salkin?“ – „Ne.“).

Neki od zarobljenika je jednom od ubica vikao: „Ja sam tebe i tvoju majku Stanu čuvo i pazio. Kako te nije sramota!“

Drugi se uspio odvezati i ponudio Nedžadu da oslobodi i njega, što je ovaj, pomiren sa izvjesnošću smrti, odbio. 

„Meni je“, kaže Nedžad, „zaista bilo žao da umrem žedan, pa sam pokušavao, kao i drugi, da se što duže sakkrijem među ljudima. Jednostavno sam želio još jedu ili dvije sekunde da živim.“

Na suđenju Stanišiću, pred Sudom BiH, anonimno je svjedočio jedan od pripadnika 6. bataljona. On je, veli, vozeći utovarivač marke ULT 220B, pomogao pri zakopavanju leševa. 

Čulo se “tap, tap, tap”

„Osjetio se strašan neugodan miris, uz puno muha, bilo je teško raditi.“  U jednom je trenutku izišao iz mašine, nakon čega su mu vojnici, uz psovke i prijetnje ubistvom, naredili da se vrati i više ne izlazi. Vidio je, veli, pet-šest zarobljenih Srebreničana kako ubacuju tijela ubijenih u grobnicu. Nakon što su završili posao i oni su streljani. Čulo se, kaže, „tap, tap, tap“. 

Dragan Obrenović je, u svom haškom iskazu, svjedočio da mu je Ostoja Stanišić neposredno nakon masakra u Petkovcima kazao da je sve organizirao Beara i da on tu nije mogo ništa.

Osuđujući Stanišića, bh. sudije su zaključile da komandant 6. bataljona zaista nije mogao spriječiti ubijanje zarobljenika, kojim su rukovodili oficiri Glavnog štaba VRS-a i Drinskog korpusa, ali je mogao spriječiti da resursi njegovog bataljona budu korišteni u operaciji.

To se, naime, pokazalo idućeg dana, kada mu je saopćeno da će u Petkovce stići još zarobljenika, čemu se Stanišić djelotvorno usprotivio, kazavši: „Zar nije bilo dosta zla.“