Vladimir Rostislavovič Medinski predvodi rusku delegaciju na pregovorima u švicarskoj Ženevi oko prekida rata u Ukrajini. Iako se čini kao tipični birokrata iz hodnika Kremlja, Medinski je čovjek kojem Vladimir Putin povjerava one najopasnije i politički najeksplozivnije zadaće.

Medinski u ruskom političkom žargonu važi za "sigurnu ruku", odnosno čovjeka kojeg Putin šalje kada treba spojiti historiju, propagandu, diplomatiju i politički pritisak u jedinstven paket. Danas je Medinski ključni čovjek ruskog predsjednika za pregovore s Kijevom, ali i za širok spektar "specijalnih zadataka" – od pisanja udžbenika do dizajniranja narativa kojim se opravdava rat.

Ukrajinac koji se formirao kao Rus

Ironično da je glavni pregovarač Rusije s Ukrajinom rođen u Ukrajini. Medinski je rođen 1970. u Smiljansku, tadašnjoj Ukrajinskoj SSR. Porodica se kasnije preselila, a Medinski se formirao kao "novi Rus". Diplomirao je na elitnom MGIMO-u, institutu za međunarodne odnose koji je rasadnik ruskih diplomata i obavještajaca.

Početkom devedesetih radi u privatnom sektoru, u marketingu i PR-u, u vremenu kada se granice između biznisa, politike i sigurnosnih službi brišu brže nego ikad. Vrlo brzo ulazi u politiku – prvo kao konsultant i strateg, a potom i kao zastupnik vladajuće Jedinstvene Rusije u Dumi, prenijela je Slobodna Dalmacija. Kremlj u njemu prepoznaje ono što najviše cijeni – kombinaciju lojalnosti, ideološke tvrdoće i sposobnosti da kompleksne priče "proda“ masama.

Prvi veliki potpis u državnoj hijerarhiji dobija 2012. godine, kada ga je Putin imenovao ministrom kulture. Tada postaje jasno da kultura za Kremlj više nije mekani sektor, već poligon za ideološki rat - kako unutar zemlje, tako i prema vani.

Medinski agresivno promoviše ultrapatriotsku verziju ruske historije, finansira "ispravne" filmove, podstiče projekte o slavnim pobjedama, a napada sve što smatra "antiruskom“ umjetnošću.

Kada 2020. formalno napušta ministarsku funkciju, ne silazi s političke scen, nego samo prelazi iza kulisa. Postaje savjetnik predsjednika, ideolog, urednik i, prema pisanju zapadnih medija, svojevrsni "ghostwriter" za Putinove historijske tekstove i govore. Daleko od kamera, Medinski već tada postaje čovjek za specijalne zadatke: od revizije udžbenika historije do kreiranja koncepta "ideologije budućnosti" za Rusiju.

Uspon Putinovog čovjeka od povjerenja

Prava eksplozija globalne vidljivosti dolazi 2022. godine, kada Rusija pokreće invaziju na Ukrajinu. Dok svijet raspravlja o tenkovima, sankcijama i frontu, Putin donosi jednu tihu, ali simbolički snažnu odluku: na čelo pregovaračke delegacije s Ukrajinom ne šalje ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, niti profesionalnog diplomatu, već Vladimira Medinskog.

U Bjelorusiji, a potom i u Istanbulu, Medinski sjeda za sto s ukrajinskom stranom kao lice ruske političke volje, ali i kao glas koji artikuliše ideološko opravdanje rata. Pod njegovim vodstvom, istanbulski pregovori bavili su se ključnim pitanjima - neutralnim statusom Ukrajine, zabranom ulaska u NATO, statusom Krima, položajem ruskog jezika i ograničenjima ukrajinske vojske.

Međutim, Medinski nije samo pregovarač. On je jedan od arhitekata ideologije "Ruskog svijeta" - koncepta prema kojem svi Rusi i rusofoni, bez obzira na granice, pripadaju jedinstvenoj historijskoj i kulturnoj cjelini kojom bi trebala dominirati Moskva. Taj koncept služi kao intelektualno pokriće za agresiju na susjedne države, posebno Ukrajinu.

Godinama nadzire pisanje školskih udžbenika i kurikuluma, naročito iz historije, te ima snažan utjecaj na način na koji djeca u Rusiji uče o prošlosti, sadašnjosti i odnosima s Ukrajinom. Ukrajinske vlasti ga zbog toga formalno terete za podrivanje teritorijalnog integriteta i opravdavanje agresije.

Njegovi udžbenici i tekstovi relativiziraju sovjetske zločine, uveličavaju mitove o "historijskoj misiji" Rusije i oblikuju sliku Ukrajine kao neprirodne, vještačke države.

Za razliku od klasičnih diplomata, Medinski je ideolog koji pregovara, a to Putinu savršeno odgovara. On ne sjeda za pregovarački sto da bi tražio kompromis, već da taktički upakuje već donesene političke ciljeve. Kada u Istanbulu govori o neutralnosti Ukrajine i zabrani NATO-a, on ne nastupa kao fleksibilni pregovarač, već kao čovjek koji u tim tačkama vidi historijsku misiju Rusije.