Početkom decembra 2025. i februara 2026. dogodila su se dva naizgled nepovezana događaja na suprotnim krajevima vašingtonskog političkog spektra. U prvom je Max Primorac iz Heritage Foundation svjedočio pred Pododborom Predstavničkog doma SAD-a za vanjske poslove, iznoseći što je u suštini bila politička preporuka ispregovarana u kancelarijama zagrebačkog HDZ-a, upakovana u retoriku američkog konzervativizma, piše Sead Omeragić za Stav.ba.

U drugom događaju je Milorad Dodik - osuđeni, sankcionisani lider entiteta Republike Srpske u Bosni - dao intervju na Lindell TV, marginalnoj američkoj medijskoj platformi, gdje je predstavljen ne kao političar kojem je sud zabranio obnašanje funkcije, već kao "predsjednik" koji zavrjeđuje simpatije Zapada. Na površini, ova dvojica predstavljaju različite nacije, različita savezništva i navodno različite vizije. Dodik zagovara velikosrpske ambicije; Primorac je kanalizirao velikohrvatske ciljeve. Svako ko iole poznaje bosansku historiju odmah će prepoznati dublju simetriju: ovo su dvije čeljusti istih klješta koja su desetljećima nastojala raskomadati Bosnu i Hercegovinu i eliminisati Bošnjake kao političku zajednicu.

To što se ova kampanja sada vodi na američkom tlu, preko američkih medijskih platformi, američkih lobističkih firmi i američkih kongresnih salona ne čini je novom. Čini je opasnijom.

Historija udara na BiH

Priča postoji od 1939. godine, podržana od nacističke Hitlerove vlasti, paktom između jugoslovenskog premijera Dragiše Cvetkovića i vođe Hrvatske seljačke stranke Vlatka Mačeka. Cilj je bio podjela BiH između Srbije i Hvatske. Tako je prvi i jedini put prebrisana hiljadugodišnja država Bosna, čije se granice nisu mijenjale ni tokom turske, ni austrougarske vlasti, jer je uvijek postojala neka vrsta autonomije.

U geopolitičkoj računici Beograda i Zagreba, Bošnjaci su bili narod koji treba biti etnički očišćen, asimiliran ili protjeran. Sporazum Cvetković-Maček nije proveden zbog Drugog svjetskog rata, ali je uspostavio šablon: kada se srpski i hrvatski nacionalisti ne mogu ni o čemu drugom složiti, uvijek su složni oko podjele Bosne, pa se historija ponovila sa razornom preciznošću. U martu 1991. srpski predsjednik Slobodan Milošević i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman su tajno u Karađorđevu, lovačkoj vili u regionu Vojvodine u Srbiji, dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine.

Uradili su to sistematskim kampanjama etničkog čišćenja, masovnog silovanja, koncentracionih logora i, konačno, genocida. U julu 1995. više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka pogubljeno je u Srebrenici u čemu su Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ) utvrdili da je počinjen genocid. I samoproglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna, podržana od Tuđmanove vlade i aparata HDZ-a, vodila je sopstvene kampanje etničkog čišćenja u Lašvanskoj dolini i Hercegovini, što je rezultiralo osudama u Hagu za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Dejtonski sporazum iz 1995. okončao je ubijanja. Međunarodna zajednica, predvođena SAD-om, obavezala se da će braniti ovu krhku arhitekturu putem Ureda visokog predstavnika (OHR), NATO-a i kasnije EUFOR mirovnih snaga, te trajnim diplomatskim angažmanom.

U ovom historijskom kontekstu moraju se razumjeti Primorčevo svjedočenje pred Pododbrom za vanjske poslove američkog kongresa i Dodikovo pojavljivanje na Lindell TV, koji nisu izolovani incidenti. To su najnovije iteracije kampanje koja se proteže unazad do 1939. ali su aranžirane za doba digitalnih medija, prepakirane za američku publiku i oprane kroz vokabular konzervativnog populizma, politike identiteta religije.

Dodikova strategija na Lindell TV bila je transparentna svakome ko poznaje njegove metode: hvalio je Donalda Trumpa kao "nadu čovječanstva", prikazao sebe kao žrtvu sankcija u eri Bidena i insistirao da je nezavisnost Republike Srpske "jedini pravedan ishod". Minimizirao je ili negirao zločine devedesetih, demonizirao Bošnjake kao egzistencijalne neprijatelje i prikazao bosansku državu kao nepovratni "centralizirajući" projekt nametnut Srbima protiv njihove volje.

Svaki element ove priče ima svoje porijeklo. Poricanje genocida odjekuje propagandnim mašinerijama Miloševića. Prikazivanje Srba kao žrtava međunarodne zavjere odražava retoriku koja je prethodila ratovima devedesetih. Poziv na nezavisnost i secesiju je Karađorđevski sporazum u modernizovanom jeziku: Bosna mora biti podijeljena, a srpski dio mora biti uključen u velikosrpsku političku sferu.

Dodikova inovacija  i razlog zašto njegova kampanja zaslužuje posebnu pažnju jeste američko pakovanje. Njegova lobistička operacija, dokumentirana kroz prijave prema Zakonu o registraciji stranih agenata (FARA), potrošila je preko 10 miliona dolara na američke firme, advokate i političke operativce. Spisak njegovih američkih surogata lista osuđenih, pomilovanih, oduzetih licenci i marginalnih političkih figura: Rod Blagojevich, bivši guverner Illinoisa osuđen za korupciju; Michael Flynn, koji se izjasnio krivim za laganje FBI-u o kontaktima s ruskim ambasadorom; Rudy Giuliani, oduzeta advokatska licenca i optuživan za korupciju u više jurisdikcija; i Laura Loomer, krajnje desna ličnost zabranjena na više platformi zbog govora mržnje.

Ovo nije bila lobistička kampanja osmišljena da uvjeri ozbiljne donosioce politike. To je kampanja osmišljena da proizvede privid američke podrške. Foto-oportuniteti režirani u hodnicima (primjer Pete Hegseth ministar odbrane koji je bukvalno uhvaćen u hodniku kad je izašao do toaleta), večera s kongresmenima predstavljena kao podrška Dodikovoj politici i televizijska pojavljivanja na platformama čija je publika spremna prihvatiti autoritarni nacionalizam obučen kao kršćanska civilizacijska odbrana.

Analiza sadržana u detaljnom pregledu Dodikove kampanje je ponižavajuća za Dodika: nijedna zvanična izjava Bijele kuće nije uslijedila nakon bilo kojeg od ovih susreta. Nije pokrenuta nijedna kongresna inicijativa. Nije izdat nijedan telegram State Departmenta. Cijela operacija funkcionisala je, mnogo više kao politički teatar za domaću potrošnju u Republici Srpskoj nego kao istinsko diplomatsko postignuće. Dodik je potrošio milione dolara novca izvučenog iz entiteta a sve to da kupi sliku američkog legitimiteta, a ne njegovu suštinsku podršku za koju je znao da je ne može dobiti. Ali i ovakva iluzija  ipak nosi opasnost. U informacijskim sistemima Zapadnog Balkana, gdje percepcije američke podrške imaju ogromnu težinu, čak i iznuđene slike podrške mogu promijeniti političku dinamiku, ohrabriti tvrde linije i erodirati ionako krhko opredjeljenje multietničkom suživotu.

Ako je Dodikovo pojavljivanje na Lindell TV predstavljalo srpsku čeljust kliješta, Primorac je sa istim ciljem proglasio Bosnu "neuspjelom državom u stalnoj krizi." Zatražio je ukidanje Ureda visokog predstavnika, koji je okarakterisao kao "imperijalnog diktatora." Insistirao je da bosanskohercegovački Hrvati trpe "ozbiljnu diskriminaciju" i da im se "uskraćuje pravo da biraju svog vlastitog predstavnika." Predložio je i preustroj Bosne u tri etničke "federalne jedinice" - bošnjačku, hrvatsku i srpsku.

Šta su činjenice o Bosni

Svaka od ovih tvrdnji u potpunosti se poklapa s dugogodišnjom platformom HDZ BiH, bosanskohrvatske nacionalističke stranke koja od kraja rata nastoji skrojiti "treći entitet" - teritorijalnu jedinicu pod dominacijom Hrvata.

Bosna nije neuspjela država. Održavaju se izbori, održava se  jedinstvena  profesionalna vojska, učestvuje se u međunarodnim organizacijama i postigao se status kandidata za EU, te je evidentno približavanje NATO-u. Oznaka "neuspjela država" nije analitički nalaz; to je političko oruđe korišteno za opravdanje podjele.

Bosanski Hrvati nisu diskriminirani. Imaju zajamčeno mjesto u državnom Predsjedništvu, zagarantovanu zastupljenost u Domu naroda na državnom i federalnom nivou, kojima su date opsežne mogućnosti veta kroz mehanizam "vitalnog nacionalnog interesa" i dominantnu kontrolu nad kantonima s hrvatskom većinom. Kao što su bošnjačko-američke organizacije dokumentovale u svojim prigovorima, Hrvati zauzimaju nesrazmjerno velik udio visokih položaja u odnosu na svoj udio od 15 posto u stanovništvu. OHR postoji zato što je neophodan. Njegova ovlaštenja nisu imperijalno prekomjerna, kako tvrdi Primorac; OHR je mehanizam koji je određen da čuva sve vrste ravnopravnosti i daje rješenja za mir. Njegovo ukidanje bi uklonilo posljednju institucionalnu kontrolu nad secesionističkim ambicijama koje Dodik otvoreno slijedi, a koje HDZ želi sprovoditi kroz ustavno inženjerstvo.

I ono ključno, Primorčev prijedlog podjele Bosne na tri federalne jedinice definirane etnički nije Dejtonski sporazum. To je sporazum Cvetković-Maček. To je plan iz Karađorđeva. To je ista logika, umotana u novu ambalažu. U njima  Bosna nije država; to je teritorija koja treba biti podijeljena duž etničkih linija, napravljenih zločinima, pri čemu su Bošnjaci ograničeni na ono što im ostane nakon što Srbi i Hrvati uzmu svoje djelove.

Odgovor drugih svjedoka na saslušanju bio je indikativan. Luke Coffey iz Hudson Instituta nazvao je Dejtonski sporazum "jednim od najvećih uspjeha" američke vanjske politike i upozorio da stvaranje "vakuuma moći na Balkanu" koji omogućava Rusiji otvaranje drugog fronta u Evropi. Edward Joseph sa Johns Hopkins SAIS identificirao je veze Srbije s Rusijom i Kinom kao glavnu prepreku regionalnoj stabilnosti i pozvao Sjedinjene Države da vrše pritisak na Beograd da krene evroatlantskim putem.

Ni Coffey niti Joseph nisu krivili Bošnjake niti dejtonsku multietničku strukturu za probleme Bosne. Članovi Kongresa nisu prihvatili Primorčev narativ. Nije predložen nijedan zakon koji bi odražavao njegove prijedloge. Njegovo svjedočenje, je bilo zasjenjeno uticajem konsenzusa ostalih svjedoka i odbora.

Kako izbrisati zločine

Ali kao i Dodikovo pojavljivanje na Lindell TV-u, opasnost nije u neposrednom utjecaju na politiku nego u sporom, korozivnom normaliziranju logike podjele u američkom političkom diskursu.

Kampanja protiv Bosne u osnovi se oslanja na brisanje i iskrivljavanje historijske faktografije. Dodik umanjuje ili negira genocid u Srebrenici. Primorac preskače ratne zločine koje su počinile hrvatske snage. Obojica predstavljaju sadašnji ustavni poredak kao nepravdu nametnutu nevinim narodima, umjesto kao teško izboreno dejtonsko rješenje koje je okončalo najgora zvjerstva u Evropi od 1945. godine.

Ali, zapis suda u Hagu  je jasan, presuđen i obavezujući: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je desetine političkih i vojnih lidera bosanskih Srba i bosanskih Hrvata za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Radovan Karadžić je osuđen na doživotni zatvor. Ratko Mladić je osuđen na doživotni zatvor. Jadranko Prlić i još pet lidera Herceg-Bosne osuđeni su za Udruženi zločinački poduhvat radi etničkog čišćenja Bošnjaka s teritorija koje su Hrvati okupirali.

Međunarodni sud pravde (MSP) je 2007. presudio da je u Srebrenici počinjen genocid i da je Srbija prekršila svoju obavezu sprečavanja genocida prema Konvenciji o genocidu.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je prepoznala genocid u Srebrenici kroz više rezolucija, najnovije 2024. kada je 11. juli proglasila Međunarodnim danom odavanja počasti i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995.

To su pravne odluke najviših međunarodnih organizacija i sudskih tijela, zasnovane na ogromnom broju dokaza, sudskim procesima vođenim godinama i svjedočenjima hiljada preživjelih. Nijedan intervju na Lindell TV-u, nijedan policy papir Heritage Foundationa i nijedna lobistička kampanja — ma koliko dobro finansirana  ne može poništiti haške presude.

Sjedinjene Države snose jedinstvenu odgovornost u ovoj priči. Američka diplomatija je posredovala i vodila do mira u Dejtonskom sporazumu. Američka vojna moć ga je nametnula. Američki politički kapital je održavao međunarodnu posvećenost suverenitetu Bosne tri decenije. A sada se američka politička infrastruktura - medijske platforme, lobističke firme, kongresne dvorane za saslušanja i veze dvojice prethodno osuđenih pa  pomilovanih političkih operativaca koristi za podrivanje te iste posvećenosti.

To što Dodikova lobistička kampanja od 10 miliona dolara nije proizvela nikakvu zvaničnu promjenu američke politike prema Bosni  je ohrabrujuće. To što je svjedočenje Primorca u velikoj mjeri ignorisano od strane članova Kongresa je veoma ohrabrujuće. To što visoko educirani diplomati, planeri u vojsci i analitičari obavještajnih službi širom američke vlade i dalje razumiju Dodika kao proruskog aktera i bosansku državu kao strateški interes je izvor stabilnosti. Ali sitnice su važne. Svaki foto-op koji Dodikova ekipa organizuje u hodniku u Washingtonu, svako kongresno svjedočenje koje etničku kantonalizaciju predstavlja kao "reformu", svaka večera sa kongresmenima  koja se upakuje kao "diplomatski angažman" čini malu pukotinu u zidu međunarodne posvećenosti Bosni.

Ohrabruje što je Bošnjačko-američka zajednica odgovorila sa hitnošću. Organizacije uključujući BECCNA, CBNA i BANA podnijele su Kongresu detaljne demantije, dokumentujući činjenične greške u Primorčevom svjedočenju, ali i Dodikovom interviju i naznačile strateške opasnosti usvajanja politika prijateljskih prema podjeli Bosne i Hercegovine.

Opstanak Bosne bio je zagarantiran opredjeljenjem međunarodne zajednice, prije svega Sjedinjenih Država  za princip da granice ne mogu biti precrtane silom, da genocid mora imati posljedice i da multietnička, suverena država u srcu Evrope zaslužuje da postoji.

To opredjeljenje sada je na iskušenju ne na bojištu, nego u tišim, podmuklijim arenama političkog lobiranja u Vašingtonu i informacijskoj  propagandi specijalnog rata. Pitanje za američke donosioce politika, novinare i građane je hoće li prepoznati historijski obrazac prije nego što se dalje razvije, ili će dopustiti da spora erozija pažnje i principa ostvari ono što tenkovi i artiljerija nisu mogli.

Bosna je preživjela svaki pokušaj njenog uništenja evo već 1000 godina. Ali kampanja destrukcije će se nastaviti a Bosna mora imati neophodne jasne i mudre odgovore svojih patriota.