U ponedjeljak, 23. februara 2026., Odbor za međunarodnu trgovinu Evropskog parlamenta sazvao je hitnu sjednicu. Bez fanfara. Bez vanrednih javljanja. Bez velikih naslova. Evropski zastupnici de facto su suspendirali trgovinski sporazum Leyen–Trump. Velika vijest utopila se u globalnoj buci koju proizvodi američki predsjednik.

Teško se, objektivno, bilo što globalno može probiti uz Trumpovo neprestano bombardiranje javnosti strateškim šokovima, pogotovo ne nakon što je američki Vrhovni sud presudom protiv Bijele kuće zapravo otvorio novu dimenziju pravno-političko-ekonomskog kaosa. I još teže uz nove bizarne pokušaje političkog povratka Trumpa uvođenjem 15-postotnih tarifa, ponovno bez potvrde u Kongresu.

Ipak, suspenzija sporazuma sa Sjedinjenim Državama znak je stvarnog europskog otpora, recimo to jednostavno, besramnom i politički toksičnom MAGA bahaćenju. Odmaku od dogovora Ursule von der Leyen s Donaldom Trumpom, koji su mnogi analitičari opisali kao samoponižavanje (u osnovi besmisleni geopolitički ustupak Starog kontinenta Americi od kraja Hladnog rata), ima potencijalnu prvorazrednu stratešku težinu, kako za EU, tako i za međunarodne odnose u cjelini. Podsjetimo, von der Leyen potpisala je na Trumpovu golf-resortu u Škotskoj tzv. Turnberry Deal – štetni “Agreement on Reciprocal, Fair, and Balanced Trade”, koji je vezao ruke EU-u u pokušajima bilo kakve istinske političke emancipacije.

Škotska kapitulacija

Da bismo razumjeli zašto je odluka Evropskog parlamenta važna, moramo se vratiti na srpanj 2025. i na ono što se tada, pod pritiskom prijetnje 30-postotnim tarifama, dogodilo na Trumpovu golf-terenu u Škotskoj. Predsjednica Evropske komisije von der Leyen sletjela je u Turnberry i nakon samo tri sata pregovora potpisala ono što su europski zastupnici i niz analitičara nazvali, bez mnogo zadrške, klasičnom bijednom političkom kapitulacijom. Uvjeti dogovora, poznatog još kao Škotski akordi, daleko nadilaze puku razmjenu tarifnih ustupaka; više su nalik europskom klečanju.

U taj „dogovor“, zapravo Trumpovo reketarenje Europe, uglavljeno je, između ostalog, nestvarnih i besmislenih 750 milijardi dolara za američke energente. Europa se obvezala kupovati američku naftu, ukapljeni prirodni plin (LNG) i nuklearno gorivo u ukupnoj vrijednosti 750 milijardi dolara, i to u trogodišnjim ratama po 250 milijardi godišnje do 2028. Za usporedbu: EU je 2024. od SAD-a kupila energenata vrijednih oko 80 milijardi dolara. Ispunjenje ove obveze zahtijevalo bi utrostručenje nabave, što (ozbiljni) analitičari ocjenjuju fizički i logistički nemogućim.

U tom „diplomatskom postignuću“ šefice Komisije našlo se i europskih 600 milijardi dolara ulaganja u američku industriju. Kako i zašto, nikome nije bilo jasno. Srećom, ovaj dio deala zapravo je toliko trumpistički da supotpisnici nisu obraćali naročitu pažnju na formalno-pravne temelje; „obaveza“ investiranja, kako je postavljena, pravno ne obvezuje ni EU ni njezine države članice. Komisija nema ovlast nalagati privatnim kompanijama gdje će ulagati. Radi se o politički impresivnoj, ali pravno posve praznoj cifri.

Nadalje, na Trumpovu golf-terenu u Škotskoj von der Leyen nam je „osigurala“ i mutno definiranu obavezu kupovine američkog oružja. Iznos – nepoznat, ali svakako ogroman, a sveukupno onaj za koji EU nema dovoljno, pa sve da istrese porezne obveznike naglavačke da im iz džepova ispadnu sve kovanice. Trump je, sjetimo se, na konferenciji za novinare najavio da će Evropa kupovati „goleme količine“ američkog vojnog hardvera, uključujući F-35 lovce i sustave proturaketne obrane. Trump si je ostavio slobodu da naknadno definira što „dovoljno“ znači, kao da je komunist koji smatra da se može dobijati – prema potrebama.

Tarifna zamka

Tarifna pak arhitektura Turnberry sporazuma tragičnija je nego što sugerira jednostavna rečenica „15 posto na europski izvoz“. Da bismo razumjeli razmjere ustupka von der Leyen, potreban je kontekst: kada je Biden napuštao Bijelu kuću, prosječna američka tarifa na uvoznu robu iznosila je 2,5 posto. Danas stoji na 19 posto; najviše od zloglasnog Smoot–Hawleyjeva zakona iz 1930., koji je produbio Veliku depresiju.

Turnberry je, naime, zaključan u trenutku kada je Trump prijetio 30-postotnom blanket-tarifom na sve evropske izvozne proizvode, s posebno drastičnom prijetnjom od 100 posto na farmaceutike. Uz tu ucjenu kao polazište, preplašena von der Leyen u Škotskoj je proglasila 15 posto „jasnim plafonom — bez gomilanja, sveobuhvatno“ — kao uvjet koji „daje potrebnu jasnoću za naše građane i poduzeća“. Bio je to vrhunac samoobmanjivanja von der Leyen, odnosno mazanja očiju europskim poreznim obveznicima krivom interpretacijom hipotetskih posljedica samoponiženja na Trumpovu golf-terenu. Na što je pristala?

Automobilska industrija: tarifa pada s 27,5 posto na 15 posto, što zvuči kao pobjednički naslov, ali u stvarnosti znači da europski automobili u SAD idu pod teretom koji će biti 6 puta viši nego u doba Bidena. Farmaceutici i poluvodiči: 15 posto. Čelik, aluminij i bakar: ostaju nepromijenjeni na 50 posto — Trump ih nije dirao, a Bijela kuća je eksplicitno navela da se o tim sektorima tek „raspravlja“. Vina i žestoka pića: uopće nisu riješeni, a von der Leyen otišla je iz Škotske bez dogovora za neke od najvrjednijih izvoznih kategorija Evrope (zaboravila na „detalje“?).

Jedino područje gdje je Evropa izborila nultu tarifu jest zrakoplovstvo, ali to je sektor u kojemu su američka i europska industrija (Boeing i Airbus) toliko isprepletene da ni SAD-u ne odgovara nametanje carina.

A zauzvrat? Evropa se obvezala ukinuti sve vlastite tarife na američki industrijski uvoz i na odabrane poljoprivredne proizvode, priznati američki automobilski standard i otvoriti tržište za američku svinjetinu i mliječne proizvode. Drugim riječima: Evropa ide na praktičnu nulu za američki uvoz, dok SAD ostaje na 15 posto za evropski.

Trumpova ironija

Upravo na ovih 15 posto Trumpov najnoviji odgovor na presudu Vrhovnog suda otkriva svoju najdublju ironiju. Nova, 15-postotna globalna tarifa (stara za EU) koju je Trump aktivirao kao zamjenu za srušene IEEPA-tarife ne pogađa sve jednako; dapače, pogađa obrnuto od onoga što bi imalo logike.

Prema analizi švicarske organizacije Global Trade Alert, na temelju novih tarifa Ujedinjeno Kraljevstvo bilježi porast efektivnog tarifnog opterećenja za 2,1 postotni bod, a EU za 0,8 boda. Istovremeno, Brazil bilježi pad od 13,6 bodova, a Kina — pad od 7,1 boda. Kakvog je zdravlja američki predsjednik ako je upravo odlučio preferirati Kinu i Brazil pred EU? Ludo, zar ne?

Mehanizam je brutalno jednostavan, a Trump je ili perfidniji ili nepredvidljiviji nego što se doimao: Europa i Velika Britanija s Trumpom su već imale dogovorene tarife — EU na 15, UK na 10 posto. Nova univerzalna tarifa sada za EU stvara neizvjesnost o gomilanju, a UK-u efektivno pogoršava uvjete.

No za Kinu, koja je pod IEEPA-režimom bila izložena tarifama od 100 i više posto, nova „univerzalna“ stopa od 15 posto, u uvjetima u kojima je Vrhovni sud srušio IEEPA-osnovu, donosi olakšanje. Ako pije, Xi može točiti šampanjac na sljedećem kongresu KP Kine. Trump je, bježeći od pravne presude o nezakonitosti vlastitih tarifa, napravio ono što bi poželio svaki kineski lobist: najbližim saveznicima povećao teret, a strateškom rivalu, NR Kini, dao diskont.

Prvo evropsko "ne"

Što je Evropski parlament zapravo suspendirao od sveg tog epskog škotskog poniženja? Tehnički gledano, samo tarifni dio implementacije. Predsjednik Odbora za međunarodnu trgovinu Bernd Lange pojasnio je da su zamrznuta dva zakonodavna prijedloga koja se tiču ukidanja EU-tarifa na američki industrijski uvoz, ključni korak u implementaciji dogovora koji je Europa trebala poduzeti. Energetske kupovine i investicijski paketi nisu dio formalnog parlamentarnog postupka jer Komisija nema pravnu ovlast narediti ni državama ni kompanijama što da kupuju.

Evropski parlament izravno je rekao Washingtonu: „Nećemo ispunjavati naš dio dogovora dok SAD ne poštuje dogovorenu tarifnu granicu.“ Budući da novi Trumpov 15-postotni globalni namet, koji se slaže na postojeće „most favoured nation“ tarife od nekoliko posto, efektivno gura europske proizvode iznad dogovorenog praga, EU ima i pravno i politički legitiman razlog za zamrzavanje.

Ovo je ujedno i prvo značajno „reteriranje“ Evrope od jula 2025., tj. možda trenutak povijesti u kojemu europske institucije ipak nisu dočekale novi Trumpov pritisak s ponudom novih ustupaka, nego s jasnim „ne“.

U julu 2026. stiže ranije dogovorena godišnja provjera Turnberry sporazuma; trenutak koji američka administracija može iskoristiti za novo uvođenje tarifa ako procijeni da Evropa nije ispunila energetske i investicijske obveze (a teško da je mogla).

Evropa je godinama bila kritizirana da mir smatra ne samo vrijednošću nego i strategijom; gotovo naivno, u kontekstu sve agresivnijeg globalnog okruženja. No ono što zamrzavanje implementacije vazalskog trgovinskog statusa pokazuje jest nešto važnije: Evropa počinje razlikovati mir i prosperitet koji se gradi uzajamnim poštovanjem od „sigurnosti“ koji se kupuje kapitulacijom, odnosno prodajom vlastitog dostojanstva.

Ako smo kupovali američku naklonost prodajući europsku fiskalnu i poslovnu budućnost, pa stoga i socijalnu, da bi nam Amerikanci pomogli u obračunu s režimom Vladimira Putina, trebali bismo obratiti pažnju da MAGA predsjednik i ruski diktator uopće nisu, recimo to blago, u lošim odnosima.