„Slobodna Bosna“ analizirala je dijelove intervjua Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, na RTV Herceg-Bosne, medijskom glasilu pod kontrolom HDZ-a BiH.

Srž Čovićeve političke strategije — identitetska je monopolizacija, selektivni moral i instrumentalizacija povijesti.

“Dalje prste od Hrvata” – pokušaj prisvajanja cijelog naroda

Kada Dragan Čović koristi formulaciju poput: “dalje prste od Hrvata u BiH” - on ne govori kao predsjednik stranke — nego se postavlja kao personifikacija naroda.

To je klasična populističko-nacionalna tehnika kojom Čović pokušava brisati razliku između stranke i naroda, političkog interesa i kolektivnog identiteta.

Čović plovi na tragu provjerene taktike - svaka kritika HDZ-a jednaka je napad na Hrvate kao takve.

Time guši pluralizam među hrvatskom političkom korpusu, delegitimirajući sve one koji misle drugačije.

Ne treba posebno napominjati kako u demokraciji niko nema mandat biti “vođa naroda”, već samo predstavnik birača.
Čović svjesno klizi u model etničkog patrona.

Koketiranje s Thompsonom – svjesna normalizacija ekstremnog simbolizma

Marko Perković Thompson nije sporan zbog domoljublja nego zbog dugogodišnje povezanosti njegove ikonografije s ustaškim sloganima, a često i poticanja publike na ustaški pozdrav

“Za dom spremni” ali inacističke pozdrave rukom.

Kad Čović kaže da Thompson “nema veze s fašizmom”, on ne djeluje naivno — nego politički oportuno.

To je svjesno pranje ekstremizma kroz narativ kulture i emocije.

Čović tako šalje poruku da je takav folklor “u redu ako je naš”, normalizira radikalni nacionalizam među mladima, dok se u isto vrijeme tobože ograđuje od fašizma.

Moralna nedosljednost oko “mijenjanja identiteta”

Čovićevo napadanje Slavena Kovačević, kandidata za člana Predsjedništva BiH zbog promjene nacionalnog izjašnjavanja je posebno licemjerno jer je i sam Čović je prošao puni ideološki obrat.

Čović je do 1992. godine bio Jugoslaven, bivši je član Saveza komunista, kadar u vojnoj industriji SFRJ, funkcionirao u sustavu JNA, a danas je rigidni nacionalni lider.

Problem selektivnog morala

Izborni zakon po mjeri HDZ-a – etnički inženjering, ne jednakost

Model koji Čović gura formalno se prodaje kao “legitimno predstavljanje”, ali bi u praksi dao nesrazmjernu težinu glasovima iz etnički homogenih područja, devalvirao glasove Hrvata iz Sarajeva, Tuzle, srednje Bosne...

Drugim riječima – glas Hrvata po Čovićevim uzusima ne bi vrijedio svugdje jednako.

To je suprotno građanskom principu jednakog glasa, čak i elementarnim demokratskim standardima.

Radi se o etnoteritorijalnom prepakiranju vlasti HDZ-a, ne o zaštiti naroda.

Petokraka i komunizam – povijesni revizionizam iz osobne biografije

Kada Čović dramatizira oko zabrane komunističkih simbola, a bio je član Partije, karijeru gradio u državnoj vojnoj industriji (Soko), profitirao od sistema koji danas demonizira, to je zapravo politička hipokrizija prve kategorije.

Ne osuđuje Čović totalitarizam iz principa — nego koristi povijest kao oružje u današnjim kulturnim ratovima.

Na koncu, Čovićev istup pokazuje vrlo vještu političku kontrolu narativa i duboku demokratsku problematičnost.

Čović istovremeno pokušava prisvojiti narod kao privatni politički kapital, relativizira ekstremizam kad mu koristi, selektivno koristi povijest, gradi izborni sustav za trajnu dominaciju svoje stranke.

Čović, naravno, ne brani Hrvate kao građane — nego Hrvate kao biračko tijelo HDZ-a.

A to su dvije vrlo različite stvari.

Pojam “legitimno političko predstavljanje naroda” kako ga koristi Dragan Čović zvuči intuitivno i pravedno — ali je pravno vrlo problematičan iz nekoliko važnih razloga.

On nije standard u demokratskom pravu, nema jasno uporište u Ustavu BiH, i sudara se s temeljnim principom jednakosti glasa.

U demokratskim sustavima postoje samo dvije legitimnosti:

-legitimnost iz izbora, za onoga ko dobije više glasova

-legitimnost iz ustava i zakona

Ne postoji kategorija “etnički ispravno izabrana osoba”!

Nigdje u europskom pravu ne postoji pravilo da pripadnike neke grupe smiju birati samo pripadnici te grupe.

To bi bilo etničko zatvaranje biračkog tijela, što je u konačnici oblik kolektivnog veta nad individualnim pravom glasa, a što je suprotno modernoj demokraciji.

Direktno kršenje principa jednakosti glasa

Ako se uvedu mehanizmi koje HDZ zagovara (posebne izborne jedinice, ponderiranje, filtriranje “pravih” glasova), dolazi se do situacije da neki glasovi vrijede više od drugih.

Na taj bi način Hrvat iz zapadne Hercegovine bio “pravi” birač, čiji bi glas vrijedio višestruko više u odnosu na glas Hrvata iz Sarajeva.

To je klasično kršenje načela jedan čovjek - jedan glas i ulazak u etnički inženjering izbora.

Kolektivno pravo ne može poništiti individualno

Čovićev koncept pretpostavlja da narod kao kolektiv ima pravo kontrolirati ko ga predstavlja, ali u pravnoj teoriji kolektivi nemaju biračku volju, dok je pojedinci imaju.

Čak i kad ustavi priznaju narode, kao što je to slučaj u BiH, izbor uvijek pripada građanima kao osobama, a ne etničkim strukturama.

U suprotnom dobivamo sistem koji zagovara Čović, u kojem stranke postaju “čuvari identiteta”,a ne politički akteri podložni smjeni.

To vodi u trajnu etnokraciju, a ne u demokraciju u koju se Čović svako malo kune.

Čovićeva interpretacija presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu je selektivna. Lider HDZ-a BiH svjesno uzima dijelove koji mu odgovaraju, a ignorira temeljnu filozofiju tih odluka — a to je inkluzija, a ne etničko zatvaranje.

Tko odlučuje tko je “legitiman”?

Ako se prema Čovićevim željama uvede “legitimno predstavljanje”, postavlja se pitanje jesu li Hrvati koji ne glasaju za HDZ-ovog kandidata “nelegitimni”?

Je li Hrvat u mješovitoj sredini politički manje Hrvat?

Smije li se Hrvat politički solidarizirati s nekim tko nije Hrvat?

Naravno, u Čovićevom slučaju legitimno je samo ono što HDZ dobije.

Čoviću “legitimno predstavljanje” savršeno služi jer trajno osigurava dominaciju jedne stranke, guši konkurenciju unutar hrvatskog korpusa, a svaku kritiku proglašava “napadom na narod”. “Legitimno predstavljanje” nije pravni princip, nego politički slogan za kontrolu biračkog tijela putem etničkih mehanizama.

Ni u jednoj zapadnoj demokraciji lider s 40–50% podrške ne tvrdi da predstavlja “cijeli narod”.

To rade isključivo desničari i populisti.

Ćovićevo prijateljstvo s Markom Perkovićem Thompsonom i Amirom Gross Kabirijem, te upadljiva šutnja na lokalni povijesni revizionizam u Mostaru ne djeluje kao niz nepovezanih slučajeva. Kod Dragana Čovića to tvori konzistentan obrazac političkog oportunizma prema radikalnoj desnici uz formalno “umivenu” retoriku prema vani.

Riječ je o dobro smišljenoj  strategiji.

Čovićeva javna bliskost s Thompsonom nema veze s muzikom, ona funkcionira kao poruka tvrdom nacionalnom biračkom tijelu.

Kad Čović kaže da Thompson “nema veze s fašizmom” dok su ustaški pokliči redovna pojava na koncertima, nacistički pozdrav rukom toleriran, ikonografija NDH normalizirana on svjesno relativizira stvari.

Amir Gross Kabiri Čoviću služi drugoj vrsti legitimacije, prema vani poruka glasi “mi nemamo veze s antisemitizmom ili fašizmom”, a za lokalnu upotrebu to je partner moći i kapitala u Mostaru.

Ali prijateljstvo s izraelskim poduzetnikom ne poništava toleriranje ustaškog nasljeđa — ono ga politički pokriva.

To je sofisticirani alibi:

“Ne mogu biti revizionist, vidi s kim surađujem.”

U praksi lokalna politika ostaje netaknuta.

Šutnja o Mostaru nije pasivnost. Ona je odluka!

-devastacija Partizanskog groblja
-uklanjanje spomena antifašistima – poginulim igračima FK Velež u Drugom svjetskom ratu
- podizanje ustaškog groblja iznad grada
-ulice s imenima dužnosnika NDH koje HDZ-ova vlast 30 godina nije promijenila...

Čović vodi politiku prema međunarodnoj zajednici kroz navodne „europske vrijednosti“, koje u teoriji zagovara, a u isto vrijeme put BiH ka EU svako malo blokira u Domu naroda i na Vijeću ministara BiH, skupa sa strateškim partnerima iz SNSD-a.

Čovićeva podrška Thompsonu, odnosi s Kabirijem i ignoriranje ustaškog nasljeđa u Mostaru nisu kontradikcije — nego dio iste strategije.

On ne gradi antifašističko društvo, već upravlja simbolima tako da mu politika ostane stabilna.

Cijenu Čovićevih politika najviše plaćaju mladi ljudi koji zbog normalizacije ekstremizma i 30-godišnjeg nepotizma masovno napuštaju dijelove Bosne i Hercegovine pod vlašću HDZ-a BiH.

(SB)