Edin Džeko (39) je trenutno među najpopularnijim igračima u njemačkom fudbalu, a u intervjuu za Bild govorio je o svom dolasku u Schalke, odnosu sa Katićem i Muslićem, te o budućnosti.

Je li istina da ste se preselili u Gelsenkirchen?

“Tako je. To je namješten stan. Moja porodica me je posjetila nekoliko dana u sedmici prije domaće utakmice protiv Magdeburga; naša djeca su bila na školskom raspustu u Italiji. Ali za sada će ostati u Firenci.”

Zašto se ne preseliš u nešto glamurozniji Düsseldorf?

“Ako bih se morao voziti sat vremena do Düsseldorfa samo da bih bio sam u svom stanu, to bi bila prevelika gnjavaža. Ovako mi treba samo pet minuta da stignem kući. Pogotovo jer ovdje imam lijep kvart. Moj veoma dobar prijatelj i saigrač Nikola Katić živi odmah pored mene. A i Timo Becker živi veoma blizu. Tako da se, naravno, osjećam veoma ugodno.”

Sa skoro 40 godina, čini se da ste u formi kao što su neki igrači u tridesetim. Kako to uspijevate?

“Obično idem u teretanu prije treninga kako bih spriječio povrede. Nakon treninga, obično radim još 20 do 30 minuta. Zatim idem u saunu, pa u ledenu kupku, a poslije me tretiraju naši fizioterapeuti. Previše volim fudbal da bih dao išta manje od 100 posto.”

Zimski transfer u Schalke je bila vaša ideja. Kako ste tačno došli na tu ideju?

“Krajem decembra sam igrao u Parmi sa svojim bivšim klubom Fiorentinom. Bila je to ključna utakmica za Fiorentinu protiv direktnog kandidata za ispadanje. Bio sam na klupi i ubrzo nakon poluvremena smo gubili. Zagrijao sam se, a nekoliko minuta prije posljednjeg zvižduka, naš trener je napravio još jednu izmjenu. Izbacio je jednog odbrambenog igrača i uveo drugog.

Onda sam rekao sebi, ovo ne može ovako da se nastavi. Nazvao sam svog agenta odmah nakon utakmice i rekao mu. Pitao me je šta zamišljam.”

I šta onda?

“Dan nakon utakmice, ručali smo s ekipom. Nakon ručka, sjedio sam sam u sobi i razmišljao. Pitao sam se: Šta želim? Šta mi treba? Došao sam do odgovora: Emocionalni stadion s glasnim navijačima. Klub koji me može ponovo osvojiti. Odjednom mi je na pamet pao Schalke. U tom trenutku, odmah sam zgrabio telefon i poslao poruku Nikoli.”

I šta si mu napisao?

“Da li vam još uvijek treba napadač?”

Šta se sljedeće dogodilo?

“Odmah me je nazvao i pitao da li da me spoji sa trenerom. Rekao sam: ‘Da, rado.’ Tada je sve počelo da dolazi na svoje mjesto.”

Koliko često ste razgovarali sa trenerom Mironom Muslićem?

“Nekoliko puta. Razgovarali smo o svemu: fudbalu, porodici, životu. I odmah sam mu jasno stavio do znanja: novac mi nije važan. Imao sam i druge ponude koje su bile znatno unosnije. Ali to uopšte nije bilo ono o čemu se radilo za mene. Bio sam sretan što sam se odrekao novca za ovaj klub. Trebalo mi je još nekoliko dana da razmislim, ali moje srce je već donijelo odluku kada sam Nikoli poslao poruku.”

Jednostavno pitanje na koje možete odgovoriti da ili ne: Da li završavate karijeru ovog ljeta?

“Žao mi je, ne mogu odgovoriti na to jer još ne znam.”

Dakle, nije isključeno da će se nastaviti?

“Nisam tip osobe koja može nekoliko mjeseci unaprijed reći da ću se penzionisati. Ne planiram toliko unaprijed. Slušat ću svoje tijelo ovog ljeta, a trenutno se i dalje osjećam jako dobro. I dalje imam ciljeve, uključujući i one s reprezentacijom.”

Igranje na Svjetskom prvenstvu sa BiH ovog ljeta?

“Naravno. Iako zaista neće biti lako. U varažu imamo veoma jakog protivnika u Velsu.”

Muslić je rekao da jednog dana želi postati selektor vaše zemlje. Mislite li da ima ono što je potrebno?

“Apsolutno. Jedino pitanje je: Da li on to sam želi? Ako želi, sigurno će to na kraju učiniti.”

Postali ste njemački prvak, engleski prvak i osvajač italijanskog kupa. Da li vam ovi uspjesi znače još više zbog vaše prošlosti? Kao dijete, morali ste pobjeći od rata u Bosni i niste imali tipičan profesionalni fudbalski trening.

“To je istina. Iako uvijek moram dodati: mojim roditeljima je bilo mnogo gore. Morali su se brinuti o nama, stalno se bojeći za svoje živote i živote svoje djece. Djeca se uvijek žele igrati – bez obzira na to šta se dešava. Ne brinu se toliko. Imali smo sreće što smo još bili jako mladi.”

Je li istina da ti je jednog dana majka zabranila igranje fudbala napolju, a ubrzo nakon toga je na tom tačnom mjestu eksplodirala granata?

“Da, nešto takvo se moglo dogoditi bilo kojeg dana, u bilo koje vrijeme. Mnogo djece je poginulo od granata. Bio je to strašan rat, i mnogi ljudi su umrli besmisleno.”

Senzacionalno ste osvojili prvenstvo sa Wolfsburgom 2009. godine, što vas je učinilo veoma poznatim u ovoj zemlji. Da li i dalje ponekad sanjate o medicinkama?

“Trebalo je malo vremena da se naviknem na Felix Magathov stil treninga. Ali kada pobijediš u toliko utakmica, vjeruješ u to i ideš s tim. Sjećam se jednog dana: Bili smo s ekipom na trening kampu u sjevernoj Njemačkoj. Morali smo ustati u 7 ujutro, a zatim ići pravo na plažu. Tamo su bile traktorske gume koje smo morali vući. Sa sprintevima između. Mnogi moji saigrači su mi prišli i morali su povraćati. Takvo nešto se ne zaboravlja. I takvo nešto ne šteti nijednom igraču.”