Piše: Vahidin PRELJEVIĆ / Odgovor.ba

Očito u nedostatku važnih političkih događaja, prostrujala je i jedna naoko bizarna vijest: Gradsko vijeće Sarajeva usvojilo „inicijativu za ponovno postavljenje spomenika austrougarskom prestolonasljedniku Franzu Ferdinandu“, koji je prvobitno instaliran krajem juna 1917, a srušen nakon pada Austrougarske i uspostavom nove državne zajednice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Inicijativu, koju je podnijela Stranka za BiH, prati jedna zanimljiva opservacija da se smatra „neprihvatljivim da u Sarajevu postoje obilježja i simbolika posvećena atentatoru Gavrilu Principu (...) a da istovremeno ne postoji autentičan spomenik za one koji su ubijeni“.

Princip, Sarajevo i Principovo

Uistinu je mnemopolitičko tretiranje Sarajevskog atentata, odnosno pitanja koji status ovaj događaj i njegovi ključni likovi trebaju imati u našem kulturnom pamćenju, prilično siguran pokazatelj ideološkog uporišta u tumačenju i bosanskohercegovačkog historijskog naslijeđa 20. stoljeća pa i trenutnog idejnog pozicioniranja.

Kada sam prije već 12 ili 13 godina, na stogodišnjicu Sarajevskog atentata, pripremao s kolegom Clemensom Ruthnerom veliku međunarodnu, kulturološku konferenciju upravo o pitanju na koji način se ova povijesna tačka historiografski rekonstruira i pretvara u priču, te u konačnici, pamti u BiH, zajednicama bivše Jugoslavije, ali i Evrope, iskusio sam u kojoj mjeri je odnos samog Sarajeva, njegove kulturne, političke, akademske, pa i diplomatske scene prema ovom uistinu vanserijski važnom događaju obilježen nerazriješenim kompleksima, mentalnom neuravnoteženošću i radikalnim oscilacijama.

Jedan dio medijske i kulturne elite, koji je sebe smatrao ljevičarski orijentiranim, nadovezivao se na onaj proces problematične heroizacije atentatora, otpočet još u doba prve Jugoslavije, a zvanično podržan i pojačan u periodu socijalizma. Smatrali su ti naši kulturni poslenici i medijski radnici, a vjerovatno i danas smatraju, da se Gavrila Principa može smatrati ikonom borbe protiv imperijalizma i kolonijalizacije, a ujedno je u pozitivnom smislu isticana i njegova navodna „jugoslavenska orijentacija“, koja uglavnom nikada ne bude podvrgnuta kritičkom preispitivanju, usprkos svim činjenicama koje upućuju na ključnu ulogu organizacije Ujedinjenje ili smrt u samoj pripremi atentata i obuci atentatora te mnogih segmenata tadašnjeg režima u Beogradu.

Ne smeta našim pseudoljevičarima i površnim jugonostalgičarima ni to što se takva idealizirana slika Gavrila Principa u mnogim slojevima poklapa i sa velikosrpskom reinterpretacijom ove ličnosti, a i cijelog atentatorskog kruga, koja u njima vidi borce za nacionalnu stvar. Samo ilustracije radi: prema pisanju Der Spiegela iz 1993. godine Radovan Karadžić je namjeravao Sarajevo nakon zauzimanja grada preimenovati u Principovo, o čemu sam već ranije pisao.

Raspon reakcija: zabrane, ravnodušnost, oduševljenje

U Srbiji, a naročito u političkoj Banjaluci, vladala je te 2014. godine prava psihoza: uz postavljanje jedne neugledne biste Gavrilu Principu u Lukavici i nastup ruskog vojnog orkestra u Andrićgradu na Vidovdan (u novootvorenoj sarajevskoj Vijećnici je iste večeri nastupila Bečka filharmonija). Dodikove vlasti branile su članovima akademske zajednice da se pojave u Sarajevu na bilo kakvom skupu, pa su tako i neke kolege pod velikim pritiskom morale otkazati sudjelovanje na konferenciji koju smo organizirali, iako su se odazvali ugledni historičari i kulturolozi iz Srbije.

S druge strane, karakterističan i danas raširen simptom bio je i stav i nekih značajnih krugova iz bošnjačke akademske i kulturnopolitičke elite, koji život provode u nadi da će ih historija zaobići, kako ova sada tako i ona prije 100 godina, pa mi je jedan njihov važan predstavnik u jeku priprema čak savjetovao da se okanem tog ćoravog posla, da se dakle ne bavim Sarajevskim atentatom, jerbo je to "sukob Srba i Austrijanaca, pa neka oni to rješavaju". Takav odbojan i ignorantski stav, po kojem iz naših referentnih okvira treba naprosto izbrisati jedan od najvažnijih svjetskih događaja, a koji se odigrao u Sarajevu, te prepustiti izgradnju znanstvene i kulturne naracije o njemu drugima, svakako nije dolazio u obzir jer bi se kosio s motivima znanstvene znatiželje, a simbolički bi pokazao da Sarajevo opet pristaje da mu se historija piše (a i sudbina kroji) izvan njega.

Dakako, bilo je, da spomenemo i tu omanju grupu, i onih koji su tih dana i mjeseci proklinjali Gavrila i idealizirali Austro-Ugarsku, asocirajući pripadnost tom odumrlom carstvu valjda sa "evropskim integracijama", koje su prekinuli pucnji jednog teroriste koji nas je ovim gnusnim činom, eto, bacio u balkansko blato ili gurnuo u Orijent, iz kojeg se, biva, još nismo izvukli. Moguće je da je svjetonazor ove posljednje grupe prevladao ovih dana u Gradskom vijeću koje je usvojilo inicijativu koju smo spomenuli na početku ovoga osvrta.

Podjela ambasadora 2014. u Sarajevu

Ipak, tih godina oko stote obljetnice atentata primijetilo se da mnemopolitička trvenja nikako nisu balkanska specijalnost, jer se sukob oko tumačenja a i koncepta obilježavanja tog sudbonosnog evropskog događaja vodio i na evropskoj akademskoj pozornici i u diplomatskim kuloarima, kao i između ambasada u Sarajeva.

Ako bismo bili sarkastični, mogli bismo reći da se u tim raspravama u neku ruku ponavljao položaj na frontovima iz Prvog svjetskog rata, samo što je jedna značajna zemlja – neću, eto, iz diplomatskih razloga odati koja – ovaj put stala na stranu osovinskih sila. Ipak, reinterpretacija Prvog svjetskog rata i preraspodjela krivice nimalo nije nevažno ili neko tek akademsko pitanje: kako je američki diplomata George F. Kennan jednom prilikom rekao: riječ je o 'prvobitnoj katastrofi 20. stoljeća', katastrofi dakle koja je lančano proizvela i evropske totalitarizme, Drugi svjetski rat, holokaust, etnička čišćenja i Hladni rat.

Godine 2013. izašla je, među ostalim, i sad već kultna knjiga Mjesečari australsko-britanskog historičara Christophera Clarka koji je donio novi pogled na ovu ideološkim i nacionalnim strastima obojeno pitanje, pokazujući uvjerljivo da Njemačka i Austro-Ugarska ne snose isključivu odgovornost za Prvi svjetski rat, kao što se dotad tvrdilo, nego su sve relevantne sile bile na ratnoj stazi, ne shvaćajući u svom mjesečarenju da će izazvati sukob svjetskih razmjera.

Naše oslobođenje nije počelo 1918.

Zapravo u tumačenju Prvog svjetskog rata bije se bitka i za narativ o sadašnjosti. Ali još više se pokazuje i način na koji se percipira i prošlost i sadašnjost. I tada i sada stajao sam na stanovištu da su i heroizacija i demonizacija ključnih aktera tog događaja ne samo faktografski neutemeljene, nego su i kulturno pa i identitetskopolitički štetne za bilo koju zajednicu.

Naime, kritička deheroizacija atentata i lika Gavrila Principa i ujedno preispitivanje demonizacije Franje Ferdinanda, čovjeka koji je možda bio nesimpatičan, ali ipak nije pokrenuo niti je namjeravao pokrenuti ijedan rat, nego je čak imao i neke progresivne planove, opet ne smije voditi u drugu krajnost; da se sad austrijski nadvojvoda proglašava nekim za našu kulturu konstitutivnim herojem, a Princip zlim duhom svjetske povijesti.

Te ekstreme svakako treba izbjeći i u mnemokulturnom obilježavanju ovog događaja: mnogi ne shvaćaju ni danas: ishod Velikog rata 1918. godina iz današnje bosanskohercegovačke vizure nije povod ni za tugu ni za žal za jučerašnjim svijetom Habsburškog carstva, iako je imalo mnoge dobre strane i velike zasluge za modernizaciju Bosne i Hercegovine. Ta imperijalna Evropa, čiji smo tada bili sastavni dio – a za tom pripadnošću i danas, ponekad i uz popratne balkanističke ili orijentalističke stereotipe, mnogi žale – naprosto je nestala u jednom dubokom svjetskopovijesnom rezu, jer je izgubila idejni okršaj s drugom Evropom, utemeljenom na principu nacionalizma.

No, isto tako, ili možda još više, vrijedi i ovo: 1918. nije za nas bila ni čin oslobođenja, kao što se desetljećima u kolektivnom pamćenju nametao, nego jedne nove okupacije, koja je donijela i nove identitetske smutnje i nominalno brisanje bosanskohercegovačkog imena i državnopravnog okvira, koji je onda tek obnovljen u „Narodnoj Republici BiH“ 1943–1945. godine.