Piše: Dragan Markovina (Oslobođenje)

Znam da sam već pisao tekst o BHRT-u, jednako kao što svi znamo da je Christian Schmidt svojevremeno učinio taj korak i naredio financiranje Nacionalne i univerzitetske biblioteke, pa je nekakvim novim nametanjem i definitivnim zakonskim rješavanjem financiranja moguće riješiti sve probleme državnih institucija kulture i BHRT-a koje je Dayton ostavio u limbu.

Problem je što je u ovoj zemlji ili, preciznije govoreći, u ovom društvu premalo nas koji nismo zapravo prihvatili novu realnost dejtonske Bosne i Hercegovine. Nju je, naravno, nemoguće prihvatiti ako čovjek iole drži do sebe i do vlastitog samopoštovanja. Ali ne samo iz razloga što je sve obilježeno, često i nakaradnim tumačenjem zaštite nacionalnih interesa, pa i ne samo zbog najgore ideje koju je taj Ustav legalizirao, a to je ideja krvi i tla, po kojoj je zaštita nacionalnih interesa moguća samo na nekakvom ekskluzivnom nacionalnom teritoriju, na kojem po mogućnosti ne treba živjeti s drugima. Nju je daleko najteže prihvatiti zbog toga što u sebi ima ugrađen programirani zaborav. Odnosno ideju da taj neki geografski prostor koji se naziva Bosnom i Hercegovinom, zajedno s ljudima i narodima koji na njemu žive, nema nikakvo pamćenje, nikakvo zajedničko kulturno nasljeđe, niti je išta u prošlosti stvorio osim rata i međunacionalnih netrpeljivosti koje je valjda trebalo pacificirati i budućnost nam propisati, mimo kompletnog proteklog iskustva življenja.

To je nešto na što je, nažalost, pristala ogromna većina građana Bosne i Hercegovine. Neki iz mržnje, neki iz traume, neki nisu inicijalno, ali ih je beskonačna realnost i nedostatak bilo kakve nade da će se išta promijeniti odvela u tom smjeru. Ali je činjenica da toj ogromnoj većini ljudi jednostavno nije stalo do navedenih institucija, niti do zajedničkog pamćenja i baštine, a očito im nije stalo ni do ideje o javnim i nezavisnim medijima.

Bilo je u povijesti poslijeratne Bosne i Hercegovine masovnijih prosvjeda. Jedni se upravo i odvijaju u Sarajevu, nakon strašne tramvajske nesreće. Bili su i oni prosvjedi iz 2014. godine, bili su i prosvjedi oko JMBG-a. Ali nikad, baš nikad ljudi nisu masovnije izašli podržati institucije kulture. Jeste solidan broj ljudi svojevremeno volontirao s namjerom spašavanja Zemaljskog muzeja, ali kad se pogleda stvarna brojka tih ljudi, situacija je poražavajuća.

BHRT je jutros, dok ovo pišem, prekinuo emitiranje većine svojih programa, a tom istom BHRT-u podršku je opet nedavno dalo istih par stotina ljudi kojima je jasno koliko je javni servis bitan za neko društvo. I zahvaljujući svojoj arhivi i višedesetljetnoj baštini, ali i zbog toga što se ideja javnog medija jednostavno ne može staviti u istu rečenicu s privatnim medijima koji imaju prioritet opstanka na tržištu.

I nije sporno da najveći krivac za stanje na BHRT-u dolazi iz entiteta koji inače sustavno minira i nastoji obesmisliti bilo kakve zajedničke institucije ili nasljeđe. No vodstvo tog entiteta nije jedini krivac za stanje BHRT-a. Čak ni u političkom smislu. Krivci su i oni koji su svojevremenom promjenom zakona omogućili da politika izravno kadrovira na BHRT-u.

Međutim, kao i u svemu, zaista mislim da smo krivi svi mi koji pristajemo da šutnjom ispratimo smrt nečega što je napravljeno kao naše i što je funkcioniralo kao naše. Nitko točnije nije opisao cinizam malog čovjeka kojem su za sve krivi drugi i neke međunarodne zavjere kao Balašević u pjesmi “Krivi smo mi”.

I jesmo. Bosna i Hercegovina nema nikakvog, ali baš nikakvog smisla ako je tek geografski zaokružen teritorij koji, istina, ima međunarodno priznanje, ali osim toga doslovno ništa što taj teritorij i ljude koji žive na njemu ne povezuje u zajedničkom pamćenju i zajedničkom stvaranju. Dopustimo li da se stvarno ugasi BHRT, napravit ćemo možda i presudni korak ka tom potpunom besmislu.

Što god o njihovoj uređivačkoj politici mislili, a ona je i dalje takva da je kulturni sadržaj na njoj itekako zastupljen i da igra ulogu javnog servisa po tom pitanju, BHRT zaslužuje našu masovnu podršku na ulicama i na svakom mogućem mjestu. Radnici su nam tu priliku za prosvjede pružili više puta i pružaju je upravo još jednom, a mi opet ništa. Dok mirno gledamo kako nestaje nešto što je nedavno proslavilo 80. godišnjicu djelovanja. Nešto naše.