Tragom objave Glavnog vijeće Hrvatskog narodnog sabora BiH kontaktirali smo stručnjaka iz oblasti ustavnog prava, kako bi razjasnili neke ustavne i opće odrednice važne u političkom i društvenom kontekstu u kojem su izrečene.

-Glavno vijeće Hrvatskog narodnog sabora BiH zahtjeve za ukidanjem prefiksa „hrvatski“ iz naziva javnih ustanova u Mostaru ocijenilo je grubim nasrtajem na prava koja po Ustavu BiH i Daytonskom mirovnom sporazumu pripadaju Hrvatima kao jednom od tri konstitutivna naroda u BiH.

„Spomenute aktere te cjelokupnu domaću i međunarodnu javnost podsjećamo kako je načelo konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba temeljno ili natkrovljujuće načelo Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma. Kao konstitutivan, Hrvati u BiH su ustavotvoran, državotvoran i suveren narod ili Ustavom institucionalizirana nacija. O tome, između ostalog, svjedoče i institucije Hrvatskog člana Predsjedništva BiH i Hrvatski klub Doma naroda PS BiH“, priopćeno je iz HNS-a BiH.

Iz HNS-a dodaju kako Ustav BiH i Daytonski mirovni sporazum Hrvatima u BiH priznaju i jamče pravo na nacionalni subjektivitet te ustavnu, institucionalnu i političku autonomiju.

„Stoga se s pravom može reći kako Bosna i Hercegovina nije jednonacionalna, nego višenacionalna država. Država i hrvatskog, i bošnjačkog, i srpskog naroda. Također, i država svih njenih građana i državljana, ali ne i 'građanska' država utemeljena na načelu 'jedan čovjek, jedan glas“, stoji dalje u priopćenju.

U takvom ustavno-pravnom i institucionalno-političkom okviru, s pozicije brojnijeg konstitutivnog naroda osporavati Hrvatima u BiH pravo na kulturnu autonomiju i kulturne institucije s nacionalnim predznakom, smatraju u HNS-u BiH, izraz je ne samo grubog kršenja Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma, nego i velikonacionalističkih i šovinističkih političkih agendi.

Takvi zahtjevi, stoji dalje u priopćenju, dio su šire i obuhvatnije unitarističke i velikobošnjačke agende u okviru koje se sustavno i kontinuirano relativiziraju i krše konstitutivna prava Hrvata u BiH, a uzurpacija hrvatskih pozicija u Predsjedništvu BiH i domovima naroda, samo su najizraženiji elementi navedene agende.

„Stoga, još jednom, upućujemo vrlo jasnu i čvrstu poruku svim domaćim i međunarodnim društvenim i političkim akterima u BiH kako će se Hrvati u BiH odlučno i snažno suprotstaviti svim nasrtajima na hrvatsku konstitutivnost u BiH i prava koja proistječu iz te pozicije. Ustavno, pravno i politički, pri tom, potpuno svjesni da su ta prava institucionalizirana i zajamčena Ustavom BiH i Daytonskim mirovnim sporazumom“, poručili su iz HNS-a BiH.

RIJEČ STRUKE

Objava Glavnog odbora HNS-a bila je povod da kontaktiramo profesora ustavnog prava Davora Trlina koji je za „Slobodnu Bosnu“ detaljno analizirao sporne dijelove saopćenja.

Prvo pitanje je vezano za formulaciju „hrvatski član Predsjedništva BiH“. Termin „srpski član Predsjedništva BiH“ koriste i političari u RS-u. Dakle, je li takva terminologija pravno valjana ili zbog čega se potencira „hrvatski“ i „srpski“?

-Ustav Bosne i Hercegovine predviđa da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima tri člana koji se biraju iz reda bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda. Etnička pripadnost funkcije stoga jeste ustavna kategorija, ali formulacija „hrvatski član Predsjedništva BiH“ nije formalni pravni naziv funkcije. Pravno preciznija formulacija glasi: „član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda“. Upotreba termina „hrvatski“ ili „srpski“ u političkom i javnom diskursu predstavlja opisni izraz koji proizlazi iz ustavnog modela kolektivne reprezentacije konstitutivnih naroda, ali nema status posebne pravne titule niti mijenja ustavne nadležnosti izabranog člana.

Političari u Republici Srpskoj, kao i u Federaciji, koriste ovu terminologiju jer ona odražava etnički bazirani sistem podjele vlasti, koji je uveden kako bi se osigurala etnička ravnoteža i spriječio dominaciju jednog naroda nad drugima nakon rata. Međutim, ova praksa nije bez kritike – ona perpetuira etničke podjele i isključuje kategoriju „Ostalih“ (građana koji se ne identificiraju s tri konstitutivna naroda), što je osuđeno u presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, počev od Sejdić i Finci protiv BiH (2009.) ili nedavne presude Begić protiv BiH (2026.), gdje se ističe da etnička diskriminacija nije opravdana u savremenom demokratskom društvu.

Potenciranje „hrvatskog“ ili „srpskog“ u nazivima članova Predsjedništva nije samo simboličko, već služi zaštiti etničkih interesa u kontekstu gdje je država strukturirana kao multietnička federacija. Ali, iz moje perspektive, ovo je dio šireg problema Daytonskog modela, koji je zastario i treba reformirati ka pristupu gdje bi se funkcije dijelile na osnovu kompetencija, a ne etničke pripadnosti. Bez takvih promjena, terminologija ostaje politički problematična (ako bi se i moglo uzeti da je pravno valjana), jer održava segregaciju umjesto integracije.

U praksi se, međutim, često postupa drugačije. Kao ilustrativan primjer navodi se insistiranje zvaničnih organa Republike Hrvatske i HDZ-a BiH na tzv. „legitimnom predstavljanju“. Pritom je važno razlikovati legalitet i legitimitet: legalitet je pravna kategorija i ne može se poistovjetiti sa zakonitošću niti postaviti iznad ustavnih načela i vrijednosti. Legitimitet je politički pojam i odnosi se na to da li su zakoni, odluke i djelovanje vlasti pravedni i prihvaćeni od onih na koje se odnose. Na izborima se ocjenjuje politička legitimnost — odnosno da li su izabrani predstavnici postupali u skladu s interesima i očekivanjima birača — dok o zakonitosti njihovog djelovanja odlučuju nadležni pravosudni organi.

Članovi Predsjedništva BiH biraju se prema teritorijalno-etničkom principu, pri čemu je predviđeno da jedan Hrvat bude član Predsjedništva i da dolazi iz Federacije Bosne i Hercegovine (član V Ustava BiH). Iako se u komparativnom ustavnom pravu priznaje zajamčena zastupljenost manjina u predstavničkim tijelima, pritom se zanemaruje da Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu nacionalna manjina, već konstitutivni narod. Nadalje, takva zajamčena mjesta tipično se odnose na zakonodavna tijela, dok se u slučaju Bosne i Hercegovine zahtjevi usmjeravaju na Predsjedništvo kao izvršni organ u kojem su konstitutivni narodi već ustavno zastupljeni. Stoga se insistiranje na političkom legitimitetu u ovom kontekstu tumači kao pokušaj redefiniranja ustavno utvrđenog modela predstavljenosti. U zaključku, i vrlo bitno, članovi Predsjedništva ne predstavljaju konstitutivne narode nego građane i entitete, jer ih ne biraju samo Bošnjaci, Srbi, Hrvati… nego građani entiteta u kojem imaju prebivalište.

Drugo pitanje je vezano za nazive javnih ustanova koje koriste svi građani BiH, a u sebi imaju nacionalni prefiks. Jesu li građani različite nacionalne pripadnosti opravdano upozorili na diskriminaciju zbog naziva javnih ustanova koje se financiraju budžetskim sredstvima, dakle novcem svih građana, a koje nose nazive s nacionalim predznakom?

-Ustavni poredak BiH istovremeno štiti kolektivna prava konstitutivnih naroda i načelo jednakosti svih građana. U tom kontekstu potrebno je razlikovati ustanove koje imaju primarno kulturnu ili identitetsku funkciju određenog naroda, kod kojih etnonacionalni predznak može biti u skladu s pravom na kulturnu autonomiju, s jedne strane i javne ustanove opće namjene koje se finansiraju iz budžetskih sredstava i pružaju usluge svim građanima, kod kojih naziv s etničkim prefiksom može otvoriti pitanje percepcije institucionalne neutralnosti i jednakog pristupa.

Naziv sam po sebi ne predstavlja automatski pravnu diskriminaciju, ali može biti predmet legitimne javne i pravne rasprave ako stvara utisak da je javna institucija identitetski ekskluzivna, iako je finansirana javnim sredstvima i namijenjena svim građanima.

Zahtjevi građana različitih nacionalnih pripadnosti za uklanjanje nacionalnih prefiksa iz naziva javnih ustanova (poput „hrvatski“ u Mostaru) su opravdani iz perspektive jednakosti i nediskriminacije, posebno kada se te ustanove financiraju iz budžeta koji puni novac svih građana BiH. Ustav BiH (član II/4) jamči zabranu diskriminacije na osnovu etničke pripadnosti, a Europska konvencija o ljudskim pravima (član 14 i Protokol 12), koju BiH primjenjuje direktno, ističe da javne institucije moraju biti inkluzivne i ne smiju favorizirati jednu etničku grupu na štetu drugih. Ako ustanova poput Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru ili Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača nosi etnički prefiks, a koriste je i financiraju svi građani (Bošnjaci, Srbi, Ostali), to može stvarati osjećaj isključenosti i diskriminacije, jer implicira da je institucija „namijenjena“ samo jednom narodu. Ovo je posebno problematično u multietničkim gradovima poput Mostara, gdje su etničke podjele i dalje duboke.

Iz pravne perspektive, takvi nazivi nisu nužno protivustavni ako su dio kulturne autonomije konstitutivnih naroda (kao što HNS tvrdi, pozivajući se na načelo konstitutivnosti), ali oni krše duh jednakosti ako se financiraju javnim sredstvima bez odgovarajuće inkluzivnosti. Ustavni sud BiH je u više odluka naglasio da nazivi moraju odražavati multietnički karakter društva, a ne promovirati dominaciju jedne grupe. Građanske inicijative poput „Mostarskog kruga“ (koja je u februaru 2026. zatražila uklanjanje prefiksa „hrvatski“ nakon OHR-ove reakcije na „Srpsku kuću“ u Brčkom) imaju solidnu osnovu, jer se pozivaju na princip jednakosti i integracije, slično kao što je OHR intervenisao u Brčkom da bi se osigurao neutralan naziv javnih objekata.

Može li se u ovom slučaju napraviti usporedba s ukidanjem naziva Srpsko Sarajevo, Srbinje, Srpski Brod...

-Usporedba s ukidanjem naziva poput Srpsko Sarajevo, Srbinje ili Srpski Brod je vrlo relevantna i pokazuje dosljednost u pristupu. Desetak godina nakon stupanja na snagu Daytonskog sporazuma, ovi nazivi su promijenjeni upravo zato što su etnički prefiksi viđeni kao simboli podjela i etničkog čišćenja iz rata. Ove promjene su provedene na osnovu zakona i odluka Ustavnog suda BiH (U-44/01 a koja je u vezi sa trećom djelimičnom odlukom u oredmetu 5/98), s ciljem promocije reintegracije i građanske jednakosti, a podržane od međunarodne zajednice. Slično, uklanjanje „hrvatskog“ prefiksa u Mostaru ne bi značilo brisanje hrvatskog identiteta, već osiguranje da javne ustanove budu dostupne svima bez etničkog obilježja – kulturne institucije mogu ostati, ali pod neutralnim nazivima, dok bi privatne ili etnički specifične organizacije mogle zadržati prefiks ako se ne financiraju iz budžeta.

Statut grada i međunarodni akti ne predviđaju eksplicitno ukidanje etničkog identiteta u nazivima institucija, već zahtijevaju ravnopravnost u pristupu javnim dobrima i suzbijanje diskriminacije. Takođe imamo da Statut Grada Mostara, nametnut od OHR-a proklamuje multietničko funkcionisanje Grada. Imamo sad tu dva pristupa. Prvi je rigidan. On kaže da naziv institucije nije sam po sebi pravna prepreka multietničnosti ako svi građani imaju jednako pravo pristupa i korištenja te ustanove. Ako bi se takav naziv koristio da isključuje, diskriminira ili dereferencira druge građane, to bi predstavljalo problem u primjeni ustavnih principa, ali to mora biti konkretno dokazano. Idemo sad na drugi pristup, fleksibilniji.

Što se tiče usporedbe s promjenama etnički obilježenih naziva mjesta, poslijeratna praksa preimenovanja pojedinih naselja s etničkim prefiksima pokazuje da pravni sistem BiH prepoznaje potrebu balansiranja između kolektivnih identitetskih prava i principa jednakosti građana u javnom prostoru. Takve promjene obrazlagane su potrebom uklanjanja ekskluzivnih etničkih obilježja iz naziva koji imaju javni i opći karakter. Ako se gleda praksa Ustavnog suda BiH i stavovi i argumenti izraženi u odlukama, onda bi se sporni nazivi u Mostaru trebali zamijeniti nekim neutralnim. Ustavni sud je zauzeo ovaj drugi put o kojem sam govorio, a ne onaj da samo postojanje nacionalnog prefiksa nije automatski pravna diskriminacija i da može biti predmet argumentacije u javnom i pravnom diskursu ako se dokaže da ograničava jednaka prava svih građana (npr. slobodu vjeroispovijesti).

Mostarski krug referira se na raniju reakciju OHR-a u slučaju naziva “Srpska kuća” u Brčko Distriktu, gdje je naglašena potreba odražavanja multietničkog karaktera u javnim nazivima. OHR ima širok mandat da osigura provedbu međunarodnih i ustavnih standarda, ali njegova ingerencija u nazive javnih institucija nije u pravnom smislu univerzalno normirana — to jest, odluka se donosi na osnovu političke procjene situacije i mandate međunarodne zajednice, a ne na čvrstoj pravnoj obavezi koja bi automatski proizlazila iz Ustava BiH. Vidjet ćemo da li će OHR upotrijebiti princip „da nacionalni prefiks mora biti uklonjen iz naziva svake javne ustanove koja ima taj prefiks“, tj. ići pristupom koji je bliži pristupu Ustavnog suda, ili će situaciju zasebno procijeniti kroz prizmu jednakosti, ne-diskriminacije i društvene kohezije, kazao je profesor trlin za „Slobodnu Bosnu“.

(M.I.)