Piše: PAVLE PAVLOVIĆ

Vidim sam sebe kako se budim u znoju tijela svoga. Nije mi jasno otkud tolike kapljice po meni, a nikakve krevetske igre nisam upražnjavao. Mora da je neka nova bolešćina? Kažu vraća se korona, gripa. E, tako sam, sav u goloj vodi, što bi rekli, pobjedio onaj nedavni COVID 19. I ni tada, a ni sada nisam skužio zašto je baš broj 19? Mogao je biti i 17, 20, 21 i iste bi belaje pravio.

Onda se sjetim da sam možda mokar zbog onog uzbudljivog putovanja do Neumskog zaliva. Tamo, na Pelješkom mostu, svjedočio sam prisnim zagrljajima predsjednika Željka Komšića i hrvatskog premijera A.P. Prvi u hrvatskih Hrvata tako je najbolje pokazao da priznaje Komšića za legitimnog predstavnika njegovog puka u, ko fol, nezavisnoj Bosne i Hercegovini. I zato mu je ukazao posebnu čast da zajedno presjeku svečanu vrpcu kojom se otvara prvi prolaz kroz najdužu ćupriju u tom širem morskom prostoru gdje valovi Jadrana jednako ljube i obale Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Na koju sve otvorenije pucaju i iz Zagreba i iz Beograda. Samo nam još fale napadi iz Podgorice, pa da bh. priča bude internacionalno zaokružena.

Sjećam se koliko je i Zukan Helez, ministar odbrane Jedne nam jedine, sretno skakutao oko tog novog i jedinog otvora, prolaza na Pelješkom mostu. Sa metrom u ruci svakog čaša je uzvikavao ovuda može i topovnjača i podmornica. Vidjećemo sa ljubaznim Hrvatima da li mogu još malo proširiti otvor da ne kupujemo džaba onaj polovni nosač aviona od Trampa.

Onda smo skoknuli u Neum da zalijemo koju u čast novouspostavljenog bermudskog trokuta između Lijepe naše i Jedine naše. Sa svečane terase bacali smo oduševljene poglede na dugi Pelješki most koji se na sunčanom, plavom beskraju nije činio samo kao ogromna barikada, ogromni berlinski zid koji je zatvarao te milje mora. I sjećam se da je premijer A.P. poslije svakog gutljaja ponavljao ovdje sam kao svoj na svome, na šta je predsjednik Komšić poentirao zvonkim kucanjem čaša. I, zatim smo krenuli preko Stoca, Mostara, Jablanice, Konjica, Ivana ka Sarajevu. Policijom i svjetlosnim signalima praćena kolona žurila je ka glavnom gradu zemlje gdje je za koji sat trebao započeti novi referendum, kao onaj od 29. februara 1992. što se zbog neprestupnih godina kalendara slavi 1. marta.

Dok smo hitali ka Trebeviću i Miljacki na radiju su javljali da su pripreme za referendum, sa visokim stepenom odgovornosti, organizovane u svim dijelovima BiH i da će ispravnost glasanja kontrolirati uvijek budni CIK, kojem ne mogu izmaći nikakve mućke sa brojanjima papirića o izjašnjavanjima naroda. Pa, čak i u Republici Srpskoj. Ulazim u prostorije moje Mjesne zajednice Crni Vrh II, iznad sarajevskih Ciglana, i dočekuje me isti onaj organizator glasanja kao 1992. godine. Prošla su 34 februara a on nit je ostario, nit se mijenja i ponovo glasno primjećuje evo nam opet druga, pardon gospodina Pavlovića. To podizanje glasa najbolje pokazuje njegovu namjeru da dokaže da i nositelji i drugih krvnih zrnaca brinu o budućnosti Bosne i Hercegovine.

Ovog puta nisam se radovao referendumskom glasačkom papiru sa opasnim pitanjem – jeste li za jedinstvenu BiH ili jeste li za podijeljenu BiH? Kako si glasao Paja, dočekuje me jaran iz školskih klupa. Čuj, kako, pa zna se! Ja sam, bogami, za to da se dijelimo, da učinimo onako pametno, civilizovano. Kao Česi i Slovaci, dobacuje drugi komšija koji je još ranije otišao u anamo onu stranku što decenijama već ponavlja da BiH ne može biti jedno. Da mora svakom narodu dati pravo da bude, kako je A.P. zaneseno ponavljao na neumskoj svečanoj terasi, svoj na svome.

Tako mora biti, nastavlja taj komšo koji me je birvaktile 92. gnjavio time kako je odlučno glasao za nezavisnu BiH. A, sada mi uporno ponavlja sjetimo se ko je prvi dijelio one letke u svojoj vjeri na svojoj zemlji. Ma, pusti mi, ba, politike. Nego, reci kako ćemo živjeti podijeljeni? Ma, kao i sada. Svaki Hrvat ,ma gdje u Bosni, bio gleda na Mostar, Zapadnu Hercegovinu. Svaki Srbin, ma gdje bio, na Banja Luku i Republiku Srpsku. A, Bošnjaci, zna se. I zato je kršćana i hrišćana sve manje u Sarajevu i okolini.
Uh, ti kao da si direkrno došao iz onih saborskih klupa zagrebačkih ili iz skupštinskih beogradskih... Zato, hajde, vozdra, vidjećemo večeras, kada CIK marljivo izbroji, da li će BiH biti cijela ili iz tri dijela.

...I taman kada su započeli sa predstavljanjem rezultata na BHRT referendumskom živom TV programu, nešto me, udari, po ramenu.

Hajde budi se, budi se!!! Šta je, bona, bilo?! Eno, krenuli Trump i Izrael na Iran!

Uh, samo je još to trebalo, nakon ovih mojih oznojenih sanjanja. Taman si me probudila kada sam trebao doznati da li BiH ostaje nezavisna i nepodijeljena, a sada ne znam ni kakav će i svijet biti. Samo znam da smo dobili novog gospodara naše Kugle i da sada mnogi mogu započeti ratovati, a da to svijet ne skuži, zabrinut zbog velikom smrtonosnom paradom Amera i njihovih raketa. Kakav li će tek biti odgovor Irana, prekinutog usred Ramazana?

Valjda će naša draga BiH cjelovita preživjeti i ovo novo ispucavanje sile i nemilosrdne moći planetarnih glavonja.