Prije rata u bivšoj Jugoslaviji, Jelena iz Beograda i Emil iz Tuzle upoznali su se sasvim slučajno, na njenoj maturskoj ekskurziji. Ona je dolazila iz ugledne beogradske porodice, a on je, odrastajući samo uz majku, rano počeo raditi kako bi stao na svoje noge. Ljubav je planula u trenutku kad su se nad Jugoslavijom već nadvijali prvi nagovještaji rata koji je i njima dvojici iskrojio sudbinu kakvu nisu mogli ni naslutiti. Ovo je Jelenina priča, piše Blic.rs.

"Zovem se Jelena i dolazim iz Beograda. Bilo je ljeto 1991. kada sam se, kao 15-godišnja djevojčica, zaljubila u Emila iz Tuzle. Upoznali smo se dok sam bila na ekskurziji u Sarajevu — radio je kao konobar u hotelu u kom smo dvije večeri spavale. Emil je bio četiri godine stariji, visok, zgodan i s neodoljivim osmijehom. Ja Srpkinja, on Bošnjak. Ali ko je za to mario u ono vrijeme!

Vratila sam se u Beograd i spremala za upis u gimnaziju, a srce mi je ostalo u Sarajevu. Emil i ja smo razmjenjivali pisma, po nekoliko nedjeljno. Svako pismo bilo je mali svijet u kojem smo samo nas dvoje postojali. Pamtit ću večeri kada sam sjedila sama u sobi, s pismima u rukama, čitajući riječi koje su me čuvale i grijale. Dolazio je povremeno u Beograd, viđali smo se krišom, jer moji roditelji ne bi dozvolili da se njihova kći jedinica zabavlja s Bošnjakom iz Tuzle koji konobariše. Imali su velike planove za mene — mama advokat, tata poznati ginekolog. Očekivalo se da završim gimnaziju i upišem Medicinski fakultet.

Ljubavna pisma Foto:shutterstock

Kad sam završila prvu godinu gimnazije, tražila sam da radim preko ljeta kako bih zaradila džeparac za ljetovanje. Jedva su mi dozvolili. Emil je uzeo slobodan vikend i bili smo zajedno u Puli. Najljepši vikend u mom životu! I sve je bilo savršeno dok nisam saznala da sam trudna.

Tek što sam napunila 16 godina. Moj otac, ginekolog, saznao je da sam trudna i natjerao me da abortiram. Htio je biti sto posto siguran da se nekom od njegovih kolega neće desiti greška pa da zadržim plod. Zajedno s mamom donio je odluku da mi on uradi pobačaj. Košmar kroz koji sam prošla nikada neću zaboraviti.

'Ne brini, uradio sam tako da ćeš moći rađati kad ti za to dođe vrijeme. Ovaj incident s Bošnjakom nećemo spominjati, iako bi trebalo da te i majka i ja kinjimo zbog toga. Od tolikog Beograda našla si nekog iz Tuzle! Pa još konobar! Osramotila si nas, cijela bolnica mi se smije u lice zbog tebe', siktao je i vrijeđao me dok me je vozio kući iz bolnice.

ILUSTRACIJA Foto:shutterstock

Traume sam liječila pišući Emilu pisma i čekajući da on na njih odgovori. Povremeno smo se i čuli telefonom kad moji nisu bili kod kuće. Tješio me je, govorio da će doći po mene čim napunim 18 godina i da ćemo zajedno otići s Balkana. Tada nam niko ništa neće moći, jer ću biti punoljetna.

Ubrzo je krenuo rat. Telefoni nisu radili, pisma su stizala sve rjeđe. Noćima sam drhtala od straha kad bih samo pomislila da ga možda nikad više neću vidjeti.

Godinu dana otkako je krenuo rat u bivšoj Jugoslaviji upoznala sam Veljka, dečka iz banje na jugu Srbije. Došao je u Beograd da studira, a moji roditelji su mu pružili privremeni boravak dok se ne snađe za stan. Tada nisam znala da je to bio njihov plan — da uvale Veljka u naš četverosobni stan i da on počne udvara kako bih što prije zaboravila da je Emil ikad postojao u mom životu.

Veljko je bio korektan dečko — trudio se paralelno studirati i raditi, ali i cijelu moju porodicu iznenaditi pripremljenim doručkom svakog vikenda. Dok sam se okrenula, Veljko je već postao dio mog života. Čekajući da se Emil javi, pala sam pod roditeljski utjecaj i prihvatila Veljkovo udvaranje. Udala sam se za njega, iako ga ni tada, a ni danas nisam voljela kao što sam voljela Emila.

Veljko i ja smo dobili kćerku dok sam bila na trećoj godini studija medicine. Dala sam joj ime Mila — ime koje je uvijek nosilo sjećanje na Emila. Svaki dan nosio je težinu, ali i tiho sjećanje na moju najveću ljubav. Utrnula sam onog trenutka kad su mi roditelji poginuli u saobraćajnoj nesreći — iako im nikad nisam oprostila što su me gurnuli u Veljkovo naručje, shvatila sam da nisu znali kako drugačije da me iščupaju iz depresije u koju sam upala poslije pobačaja i prekida kontakta s Emilom.

ILUSTRACIJA Foto:shutterstock

Život je tekao dalje, a mi smo se preselili u Veljkovo rodno mjesto zbog bolesti njegovih roditelja. On je tamo našao posao, ja sam postala domaćica. Stan u Beogradu smo izdali i od toga plaćali liječenje njegovih roditelja.

Mila je rasla i svakim danom sve više ličila na mene. Lijepo se uklopila u novu sredinu, obožavala je što opet ima baku i djeda, jer je mnogo patila za mojim roditeljima. Ja nisam imala izbora — kad su se Veljkovi roditelji razbolili mogla sam ili poći s njim i Milom ili pokrenuti brakorazvodnu parnicu, bez posla, bez novca, s djetetom koje raste i obožava svog oca. Odlučila sam poštediti dijete trauma i pružiti mu svu ljubav ovog svijeta. Biti pravi roditelj, onakav kakav sam mislila da bi trebalo biti. Drugačija od moje majke i mog oca.

U maloj sredini čovjek se brzo navikne na miran život. Prijalo mi je biti domaćica, pomagati svekru i svekrvi i gledati kako moje dijete raste. Veljko je bio moj tihi oslonac, ali ne i muškarac koji bi ispunio moje snove. Pristala sam na sve, samo zbog Mile.

I onda, jednog dana u banjskom lječilištu gdje sam otišla s Milom u šetnju, ugledala sam Emila. Njegove oči — iste one koje sam sanjala noćima — gledale su pravo u mene. Bio je u kolicima koja je gurala lijepa mlada žena. Kad me je spazio, odmah se ozario.

'Jelena? Je li ovo moguće?', pitao je, sve vrijeme gledajući me pravo u oči.

Željela sam ga zagrliti, plakati, vikati, ali nisam mogla. Više nije bilo povratka, život je postavio svoje granice, a ja nisam imala snage ostaviti Veljka.

Upoznala sam ga s mojom kćerkom Milom, a on mene sa svojom suprugom Anelom. Njegove oči su se napunile suzama kada je shvatio značenje imena moje kćerke. Osjećala sam kako mu srce puca od tuge.

ILUSTRACIJA Foto:shutterstock

Tog dana, dok je sunce obasjavalo banjske kapije, osjetila sam sve godine bola, gubitka, čekanja i nade. Ali i tiho olakšanje što smo se Emil i ja našli, što smo mogli vidjeti jedno drugo, makar samo tada, makar samo u tom trenutku. Ljubav može preživjeti čak i kroz godine rata, razdvojenosti i nemogućnosti. I ponekad, samo ponekad, to je dovoljno da srce nastavi disati.

'Imaš li još djece?', pitao me je kad smo se rastajali.

'Ne. A ti?', pitala sam, iako sam u dubini duše znala da će odgovor biti negativan.

'Nemam. U ratu sam bio teško ranjen, jedva sam živu glavu sačuvao. Allah mi je poslao Anelu da me spasi, da bude uz mene. I zahvalan sam na tome. Čuvaj se. I čuvaj Milu', rekao mi je prije nego što smo se rastali.

Anela je uljudno kimnula glavom i gledala me s tugom u očima. Obje smo u tom trenutku znale da joj Emil ništa nije prešutio. On našu ljubav nije krio. Ni ljubav, ni nesreću.

Dok smo odlazile kući, držala sam Milu za ruku i znala — ljubav koja je davno planula još uvijek živi, tiho, nevidljivo, ali nepokolebljivo, i ostat će takva u meni dok dišem. Nju ništa neće moći ni uništiti, ni zamijeniti. I ne treba. Emilova i moja ljubav iz mladosti bit će moja luka u koju ću se sklanjati svaki put kad me život bude dovodio u iskušenja.

Roditeljima nikad nisam oprostila što su me odvojili od Emila. Naše dijete danas bi možda već imalo svoju porodicu. Možda bih već bila svekrva ili tašta. Sada sam Milina mama i Veljkova žena. I Jelena koja će zauvijek voljeti Emila."