Piše: Pavle Pavlović

Što smo stariji sve smo sličniji. Postao sam kao Abdulah Sidran u godinama predratnim u pariškom hotelu “Meridien”. Djelili smo istu sobu radeći na evropskoj premijeri filma “Kuduz”. Zločesto sam se tada smijao njegovom mučenju da magnetnom karticom, umjesto ključa, savlada komplikovanu hotelsku bravu. Poslije bih ga u sitnim satima žalio. Svako moje vraćanje iz noćnog života grada svjetlosti završavalo bi tužnim prizorom. Pred zaključanim vratima elitnog svjetskog hotela strpljivo bi me čekao preumorni pjesnik. S nadom da će mlađa ruka biti vještija sa magnetima što vode do sanjane postelje Bio je to naš prvi susret s novom tehnologijom, sa svemoćnim komadima plastike koju danas gotovo svako ima u džepu. Onda se sa tim genijalnim francuskim pronalaskom, magnetnim zapisom, krenulo od hotela, da bi se stiglo do bankomata i raznoraznih automata...

Evo i mene u ovim ludim noćima kao Sidran u pariškim. Nikako da ubodem u taj vražji uski prorez. Plastika klizi i lijevo i desno, gore, dole. Već gubim živce. Da li da sjednem, ili legnem na debeli sag u hodniku, s nadom da će naići neko spretniji. Dok bijes u meni ključa osjećam sve jače stezanje glave. Posegnem za čelom i uplašeno trznem od napipanih izbočina. Nekako se odgegam do velikog ogledala u holu. Šta je ovo?! Na glavi čudna maska i debeli bijeli prekrivač! Spuštam pogled i ukazuje mi se prilika u nekakvom kostimu što na našim prostorima postaje sve poznatiji. Okrećem se, nikoga oko mene. Hej, pa to sam ja! Zbunjeno se cerekam i polagano, s popuštanjem maligana, vrtim film unatrag.

Kao kroz maglu sjećam se dolaska u jedan holandski gradić i veselog početka karnevalskog slavlja uz domaću mehku, ili rakiju što je zovu janever, koju majstori u klompama prave od nekakvog žita, baš kao Škoti one viskije. Poslije tih rundi aperitiva išao je red piva, red vina. Između sve veselijih uzvika proost, živjeli, uspio sam se ogrnuti onim kostimom za koji mi ideju dao jaran Kemal Huseinćehajić. Stari šeherski mangup, maher foto-montaža. Duša mu je mene predstavljati Arapinom, iako mislim da više ličim na nekog Turčina. Tako mi, bar, uvijek s ponosnim uzvikom kazuje brico, migrant iz okoline Ankare, dok me obrađuje u malom amsterdamskom frizeraju. Zna vrli potomak naših 500 godina dugih vladara da se od gena ne može pobjeći.

Ja, sjećam se da su se ovi domaći prepustili i nekim dimovima i čudnim cigaretama. Dok je njih krenula fešta bez kočnica, mene je nešto stalno stezalo, vuklo više ka čaši u nadi da ću i ja postati otkačen kao oni. Zato je došao taj mali kuršlus kada se zaboravlja i čak ne može pogoditi onaj prokleti prorez na bravi hotelske sobe.

Dok proklinjem janeverku, Heineken, bijelo i crno vino, duboko osjećam da nisam bio kao jedna od stotina maski zbog kojih mi se sve više vrtilo u glavi. Zabrinuto se pitajući šta je ostalo nama balkanskim, ili još gore bosanskohercegovačkim jadnicima što se ni na karnevalima ne možemo opustiti. Čiju masku nositi u noćima s jednom jedinom naredbom – ludnica do kraja! Zar ima većeg karnevala od onog što se događa po prostorima državnih organa mile nam jedne i jedine?! Tamo maske ne skrivaju, tamo maske otkrivaju. Ovdje možes imati samo jednu krinolinu, maškaru, a u Sarajevu jedno lice nosi seriju maski. U veselim noćima Niske zemlje kontao sam, dok sam mogao, koliko je tih naših političkih važnih lica komičnije od najgrotesknijih maski što defiluju državama bezviznog režima. Šta bi se desilo da sam se, ipak, odlučio za lik nekog genijalca s političkih govornica na Marijin-Dvoru? Da li bi nama tada ponovo pod hitno uveli vize?! Čovjek ne može ni da se nasmije od kiseline što ga obuzme...

I ako završim na sagu hotelskog hodnika, bar, ću opušteno zaspati. Jer, znam da sam odabrao krinolinu koja nam je sve draža i koju sve češće susrećemo na sokacima mladosti. Polako se navikavajući na nove gospodare, koji, nadam se, neće opet vladati 500 godina. Donoseći sve više zona bez mehke i ljute šljive nam jedine.

...Ja, prokleti ključ od plastike. Nekako sam ga ugurao i zaboravio u vratima iza kojih sam poslije satima spavao mirnim snom pravednika koji je pobjedio novu digitalnu bravarsku tehniku.