Za Izrael rat protiv nikada nije bio usmjeren na jedan vojni cilj. Radilo se o preoblikovanju regionalne ravnoteže snaga.

Izraelski preferirani scenario je jasan: kontinuirana kampanja koju podržavaju SAD, a koja trajno slabi iransku vojnu infrastrukturu, raketne kapacitete, regionalne saveze i ekonomsku otpornost.

Ubistvo najvišeg rukovodstva trebalo je da izazove nestabilnost, razbije državu i otvori prostor za dugoročno obuzdavanje - ili čak transformaciju - iranskog političkog sistema.

Iz perspektive Tel Aviva, idealan ishod nije samo odvraćanje već strateško povlačenje: Iran oslabljen iznutra, izolovan spolja i nesposoban da projektuje moć kroz saveznike u Libanu, Iraku, Siriji i Jemenu, piše Palestine Chronicle.

Ali ovaj scenario u potpunosti zavisi od izdržljivosti Washingtona. Izrael ne može sam da održi obim vojnog pritiska potrebnog za demontiranje iranske infrastrukture, a istovremeno apsorbuje odmazdu na više frontova. Izraelski proračun pretpostavlja kontinuiranu američku logističku, obavještajnu i diplomatsku zaštitu.

Pitanje nije da li Izrael preferira eskalaciju. Pitanje je da li je može održati bez Washingtona. Scenario koji preferira Trumpova administracija je suzdržaniji, ali i više politički motiviran.

Washington ne traži okupaciju, niti rat bez kraja. Traži ograničenu konfrontaciju koja se može smatrati odlučujućom. Poruke iz Pentagona naglašavaju da "ovo nije Irak" niti "beskrajni rat". Samo ponavljanje otkriva anksioznost: administracija razumije domaće granice vojnog avanturizma.

Privatno, skepticizam obavještajnih službi u vezi s brzim kolapsom režima dodatno komplikuje sliku. Teorija da bi "obezglavljivanje" automatski destabiliziralo Iran potcijenila je institucionalnu otpornost i mehanizme nasljeđivanja. Očekivanje unutrašnje fragmentacije nije se ostvarilo na odlučujući način.

Istovremeno, javna podrška unutar Sjedinjenih Država ostaje ograničena. Žrtve, regionalno prelijevanje i operativna trenja - uključujući incidente poput obaranja aviona prijateljskom vatrom - pojačali su percepciju da bi ovaj rat mogao spiralno premašiti početna očekivanja.

Idealni ishod Washingtona sada se čini sve jasnijim: eskalirati dovoljno da se tvrdi strateško slabljenje Irana, zatim proglasiti pobjedu, tvrditi da se "promjena režima" efektivno dogodila kroz oduzimanje glave vođstvu i povući se pod zastavom snage.

Ovo ne bi bio vojni zaključak. Bio bi politički.Iranski preferirani scenario je preživljavanje s polugom.

Teheran ne pokušava simetričnu eskalaciju. On vrši kalibrirani pritisak. Svaki odgovor je postepeno širio bojno polje - ciljajući na imovinu, signalizacijske kapacitete i povećavajući troškove za američke i izraelske snage - bez prelaska pragova koji bi opravdali ogromnu kopnenu invaziju.

Ovo je strateško strpljenje. Iran razumije da vrijeme djeluje drugačije za svakog aktera. Za Washington, vrijeme nagriza politički kapital. Za Izrael, vrijeme množi ranjivost. Za Teheran, vrijeme učvršćuje nacionalnu koheziju suočenu s vanjskom agresijom.

Ovaj rat je egzistencijalan za Iran na način na koji nije za Sjedinjene Države. U egzistencijalnim ratovima, društva imaju tendenciju da se konsoliduju, a ne fragmentiraju. Čak ni unutrašnji kritičari sistema vjerovatno neće pozdraviti promjenu režima nametnutu izvana.

Sun Tzu je upozorio: ne okružujte svog neprijatelja. Ostavite im izlaz, ili će se boriti iz očaja preživljavanja. Washingtonova višedecenijska strategija - sankcije, izolacija, okruženje - ostavila je Iranu malo ekonomskih ili diplomatskih izlaza. Rezultat nije predaja. To je otpor.

Ironično, sada se čini da Iran preokreće okruženje - stavljajući američke baze, izraelske gradove i savezničku infrastrukturu pod stalni psihološki i strateški pritisak.

Ovo balansiranje odvraćanja - ono što neki mogu nazvati balansiranjem terora - ne mora nužno dovesti do odlučujuće pobjede. Ono proizvodi pregovore iz pariteta.

Uprkos pojačanoj retorici i regionalnim napetostima, direktna arapska vojna intervencija ostaje malo vjerojatna. Zaljevske zemlje mogu izdati snažne izjave. Neke mogu tiho koordinirati obrambene aranžmane. Ali rizici direktne konfrontacije s Iranom nadmašuju uočene koristi. Učinak američkih baza kao garanta sigurnosti već je testiran pod vatrom.

Velike arapske države razumiju da bi ulazak u ovaj rat transformirao kontroliranu konfrontaciju u regionalni požar s nepredvidivim ekonomskim i političkim posljedicama. Dakle, uprkos medijskoj dramatizaciji, vjerovatnoća da će se arapske vojske uključiti u sukob ostaje niska.

Ova neutralnost - ili oprezna distanca - ide u korist Irana. Na osnovu trenutnih dokaza, najvjerovatniji ishod slijedi poznati historijski obrazac.

Eskalacija će se nastaviti. Iran će postepeno povećavati pritisak. Vrijeme ide u prilog Teheranu više nego Washingtonu. Politički pritisak ide u prilog Teheranu više nego Izraelu. Regionalno oklijevanje ide u prilog Teheranu više nego njegovim protivnicima.

Ovaj rat se možda neće završiti predajom ili kolapsom. Može se završiti narativnim upravljanjem u Washingtonu i teatralnim proglašenjem pobjede u Tel Avivu.

Ali ispod spektakla, strateška ravnoteža će se promijeniti. Opstanak Irana u onome što on doživljava kao egzistencijalni rat ojačao bi njegov regionalni položaj, potvrdio njegovu doktrinu odvraćanja i preoblikovao proračune u Libanu, Jemenu i šire.