Prošao je mjesec dana od sastanka koji je predsjednik Sanin Bogunić, prvi čovjek Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, održao s predstavnicima udruženja žrtava.

Povod je bio jasan duboko nezadovoljstvo radom glavnog tužitelja Milanka Kajganića, prije svega kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina, ali i informacija da je pred Uredom disciplinskog tužitelja već formiran predmet na osnovu pritužbe državnog tužioca Izeta Odobašića. Mjesec dana kasnije, tišina.

U međuvremenu, javni prostor okupirale su globalne teme. Eskalacija na Bliskom istoku, napad Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran, prijetnje i odgovori, sve to potisnulo je pitanja koja godinama opterećuju bosanskohercegovačko društvo.

A upravo u takvim trenucima domaće institucije najlakše odahnu. Bez pritiska, bez obaveze da objasne zašto pravda kasni.

Jer slučaj Kajganić nije personalno pitanje. To je pitanje odnosa prema ratnim zločinima, prema žrtvama, prema odgovornosti. To je pitanje zašto Tužilaštvo Bosne i Hercegovine još uvijek nije podiglo optužnicu za opsadu Sarajeva – najdužu opsadu jednog glavnog grada u modernoj historiji Evrope. Mjesecima preko podobnih medija slušamo kako je optužnica „u završnoj fazi“, kako je „pitanje dana“, ali taj dan nikako da svane.

Ali, uredno se podižu optužnice za pripadnike Armije RBiH i pripadnike MUP-a. Pune su ih sudnice, a tuži ih se jer su se branili, a u konačnici i odbranili.

Paralelno s tim, u javnost je procurila informacija da je tužilac Odobašić obavijestio Stalnu komisiju za efikasnost i kvalitet tužilaštava pri VSTV-u o postupanju Kajganića, koji je, prema navodima, zabranio slanje Sudu BiH na potvrđivanje optužnice za zločine u Sanskom Mostu i na Manjači.

Optužnica je, kako se navodi, bila podignuta protiv više osoba, među kojima i jednog Kajganićevog nekadašnjeg nastavnika iz srednje policijske škole i profesora na policijskoj akademiji.

Riječ je o ozbiljnom sukobu interesa. Odluka da se zaustavi optužnica, bez jasnog i javno obrazloženog razloga, baca dodatnu sjenku na ionako poljuljano povjerenje u rad Tužilaštva. Uz aljkav rad VSTV-a skoro smo stigli do dna.

Posebno zabrinjava podatak da jedan predmet u statističkom godišnjem izvještaju Tužilaštva BiH za prošlu godinu nije iskazan kao završen, iako je optužnica bila podignuta.

Statistika, koja bi trebala biti hladan i precizan pokazatelj rada, tako postaje prostor za manipulaciju percepcijom efikasnosti. U cijeloj priči, žrtve ponovo ostaju po strani. One nemaju luksuz da zaborave. Njima tri dana nisu dovoljna. Njihove rane traju tri decenije. A, patnja pripadnika Armije RBiH koji se brane pred Sudom BiH nadilazi granice normalnosti.

Zato pitanje više nije samo šta radi Kajganić. Pitanje je šta radi VSTV. Hoće li predmet u Uredu disciplinskog tužitelja ostati još jedna administrativna fusnota ili će javnost dobiti jasan odgovor, postoji li odgovornost za eventualne propuste, opstrukcije ili sukob interesa?

Jer bez odgovora, bez transparentnosti i bez konkretnih poteza, sve će zaista ostati na staroj bosanskohercegovačkoj matrici izjeo vuk magarca. A, evo i heroji mjeseca utihnuli, piše Patrija.