U razmaku od svega nekoliko mjeseci, američki predsjednik Donald Trump uklonio je dvojicu lidera bliskih Pekingu - venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura i iranskog vrhovnog vođu Alija Khameneija. I dok je Kina oštro osudila ove poteze, njen stvarni odgovor ostao je vrlo ograničen.

Maduro je završio u pritvoru u New Yorku nakon što su ga američke specijalne snage u spektakularnoj operaciji izvukle iz Caracasa. Khamenei je, s druge strane, ubijen u napadu u centru Teherana tokom zajedničke američko-izraelske operacije.

Peking je reagovao retorički - osudio je uklanjanje suverenih lidera i upozorio na pokušaje promjene režima - ali nije poduzeo značajnije korake protiv Washingtona.

Pragmatična kalkulacija Pekinga

Za kineskog predsjednika Xi Jinpinga riječ je prije svega o pragmatičnoj geopolitičkoj računici. Iran, iako važan partner, ipak ne spada među ključne kineske prioritete.

Za Peking je važnije očuvati stabilne odnose sa Sjedinjenim Državama, posebno u trenutku kada se očekuje novi samit između Xi Jinpinga i Trumpa u Pekingu. Analitičari također ističu da Kini može odgovarati činjenica da se američka vojna pažnja preusmjerava s Indo-Pacifika na Bliski istok.

"Kina je prijatelj za dobra vremena - mnogo riječi, malo rizika", kaže Craig Singleton iz think-tanka Foundation for Defense of Democracies u Washingtonu. Prema njegovim riječima, Peking će vjerovatno nastaviti sa simboličnim reakcijama u Ujedinjenim narodima, ali bez konkretne pomoći Iranu.

Ograničena strateška važnost Irana

Kako navodi CNN, iako je Kina najveći kupac iranske nafte, stvarna strateška važnost Irana za Peking često se precjenjuje. Vojna saradnja između dvije zemlje relativno je ograničena, a kineska trgovina i investicije u nekim zaljevskim državama veće su nego u Iranu.

Kina nastoji održati balansirane odnose u regionu. Primjer toga je i njena uloga u približavanju Irana i Saudijske Arabije 2023. godine. U isto vrijeme, Peking izbjegava direktno uplitanje u regionalne sigurnosne sukobe.

Analitičari navode da kinesko vodstvo ne želi ponoviti iskustvo Sjedinjenih Država u Iraku i Afganistanu, gdje su dugotrajne vojne intervencije pokazale koliko takve operacije mogu biti skupe i politički rizične.

Partnerstvo bez sigurnosnih garancija

Uprkos tome, Kina je godinama bila jedan od najvažnijih političkih i ekonomskih partnera Irana. Peking kupuje veliki dio iranske nafte, protivi se američkim sankcijama i podržava tvrdnje Teherana da je njegov nuklearni program civilne prirode.

Kina je također pomogla Iranu da proširi svoj međunarodni utjecaj uključivanjem u organizacije poput BRICS i Shanghai Cooperation Organization.

Ipak, kineska politika dosljedno izbjegava preuzimanje uloge sigurnosnog garanta. To znači da partneri poput Irana ne mogu računati na vojnu zaštitu Pekinga.

Neki analitičari smatraju da bi takav pristup mogao potaknuti druge države da se zapitaju koliko je Kina pouzdan partner u kriznim situacijama.

Energetski i geopolitički interesi

Iako rat predstavlja određene rizike za kineske energetske interese, analitičari smatraju da bi Peking dugoročno mogao čak imati koristi od američkog angažmana na Bliskom istoku.

Duboko američko vojno uplitanje u regionu moglo bi smanjiti pritisak na Kinu u Indo-Pacifiku i iscrpiti američke resurse. Osim toga, Washington bi mogao imati problema s obnavljanjem zaliha oružja, posebno jer je Kina ograničila izvoz rijetkih zemnih metala koji su ključni za proizvodnju modernog naoružanja.

Rizici za kinesku energetsku sigurnost

Najveći kratkoročni rizik za Kinu povezan je s energijom. Gotovo sav iranski izvoz nafte završava u Kini, a taj uvoz čini oko 13 posto kineskih pomorskih isporuka sirove nafte.

Još veći problem mogao bi nastati ako sukob ozbiljno poremeti promet kroz Hormuški tjesnac - ključni prolaz kroz koji prolazi nafta iz Saudijske Arabije, Kuvajta i drugih proizvođača.

Ta ruta pokriva približno trećinu kineske potražnje za naftom i više od polovine njenog pomorskog uvoza.

Kina je zbog toga pozvala na hitni prekid vatre i stabilizaciju situacije.

Glasnogovornica kineskog ministarstva vanjskih poslova Mao Ning naglasila je da je sigurnost tog pomorskog prolaza od ključnog značaja za globalnu trgovinu.

Kina kao alternativa američkom modelu

Peking će vjerovatno iskoristiti američku intervenciju kako bi ojačao svoju političku poruku, posebno prema zemljama Globalnog juga. Kina se predstavlja kao sila koja poštuje princip neintervencije, za razliku od Washingtona koji, prema kineskom narativu, djeluje kao hegemon.

Takav pristup Pekingu daje veću fleksibilnost i smanjuje troškove povezane s vojnom zaštitom saveznika. Međutim, istovremeno ograničava njegovu sposobnost da utječe na sigurnosne ishode kada sukobi prerastu u otvoreni rat.

Zbog toga neki analitičari upozoravaju da bi kineska pasivnost mogla dodatno ohrabriti rizične poteze Washingtona na globalnoj sceni.